Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1618/05 (M. P.-K.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1618/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosamnović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1618/05, rješavajući apelaciju Mare Petrović-Kikić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tač. 1. i 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Petrović-Kikić, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-50/05 od 1. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-382/02-i od 1. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Petrović-Kikić, podnesena protiv Plana aktivnosti za implementaciju Ugovora Brčko Distrikt-Italproject Tržnica Arizona od 18. juna 2002. godine koga je na zasjedanju 19. juna 2002. godine usvojila Skupština Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Petrović-Kikić, podnesena protiv Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 0-

02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine, jer se radi o pitanjima o kojima je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Petrović-Kikić (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 5. avgusta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv: presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-50/05 od od 1. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj P-382/02-i od 1. decembra 2004. godine; Plana aktivnosti za implementaciju Ugovora Brčko Distrikt-Italproject Tržnica Arizona od 18. juna 2002. godine koga je na zasjedanju 19. juna 2002. godine usvojila Skupština Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine; Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“; Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine; rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine.

2. Apelantica se žali na povredu ustavnih prava kako slijedi: pravo na zabranu torture iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija); prava izbjeglica i raseljenih osoba iz člana II.5. Ustava Bosne i Hercegovine; pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije; pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije; pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Dopustivost prima facie

3. Presudom Apelacionog suda broj Gž-50/05 od 1. juna 2005. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice protiv presude Osnovnog suda broj P-382/02-I od 1. decembra 2004. godine, kojom je odbijena tužba apelantice radi naknade nematerijalne štete, zbog povrede časti i ugleda iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i 39/85, te “Službeni list Republike BiH“, br. 2/92, 13/93, 13/94), gdje je kao tuženi označen isključivo Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Brčko Distrikt), čija je odgovornost sadržana u izjavi Gradonačelnika Brčko Distrikta Siniše Kisića i Supervizora za Brčko Distrikt, koje su date na konferenciji za štampu od 21. avgusta 2002. godine, koja je održana povodom događaja na području tržnice „Arizona“, na kojoj su izjavili da „iza onih koji se protive eksproprijaciji zemljišta stoji organizirani kriminal“, zbog čega je apelantica pretrpjela povredu časti i ugleda, obzirom da je bila jedan od najeksponiranijih protivnika eksproprijacije zemljišta na prostoru tržnice „Arizona“.

4. Redovni sudovi su odbili tužbu, uz obrazloženje da apelantica nije uspjela dokazati da je Gradonačelnik da spornu izjavu na konferenciji za štampu od 21. avgusta 2002. godine. Iz sadržaja priloženog saopštenja za štampu nesporno je da je izjavu dao samo Supervizor, za čije se postupke opet ni u kom slučaju ne može smatrati odgovornim Brčko Distrikt, obzirom da Supervizor nije dio vlasti Brčko Distrikta, jer on svoja ovlaštenja crpi iz Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH odnosno iz konačne Arbitražne odluke za Brčko Distrikt.

5. Suština navoda iz apelacije je da postoji odgovornost Gradonačelnika za navedenu izjavu jer je bio prisutan na navedenoj konferenciji za štampu, a redovni sudovi su odbili i prijedlog za izvođenje dokaza uvidom u druge tekstove koje sadrže izjave Gradonačelnika (npr. tekst u nedjeljniku „Dani“ od 16. avgusta 2002. godine), dok Supervizor itekako predstavlja dio vlasti Brčko Distikta jer su za njega obavezujuće naredbe upravo Supervizora.

6. Apelantica navodi da je diskriminatoran Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina broj 0-02-022-320/03 od 1. i 2. oktobra 2003. godine obzirom da iz legalizacije izuzima objekte izgrađene na području koje je obuhvaćeno Regulacionim planom tržnice „Arizona“, dok Zakon o eksproprijaciji nekretnina broj 0-02-022-232/03 od 22. jula 2003. godine predviđa eksproprijaciju radi sprovođenja regulacionog plana, što ima samo za cilj da se zaštiti već sklopljeni ugovor sa privatnom firmom „Italproject“ kao i sprovođenje Regulacionog plana „Arizona Market“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelantica presude redovnih sudova Brčko Distrikta suštinski osporava zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (smatra da je Gradonačelnik dao spornu izjavu kao i da je Brčko Distrikt odgovoran za postupke Supervizora), usljed čega je i došlo do povrede ustavnih prava na koja se poziva. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

10. Stoga, u ovom sluačju Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi Brčko Distrikta, iz razloga što u istom ne vidi ništa proizvoljno što bi moglo ukazivati na povredu Ustava Bosne i Hercegovine, obzirom da iz sadržaja saopštenja za štampu od 21. avgusta 2002. godine nesporno proizilazi da spornu izjavu nije dao Gradonačelnik Brčko Distrikta Siniša Kisić, dok se sa druge strane ne može naći niti jedan pravni argument prema kojem bi Brčko Distrikt trebao biti odgovoran za izjavu koju je dao Supervizor, kod situacije kad on nije ni tužen, već je tužba podnesena isključivo protiv Brčko Distrikta. Prema tome, Ustavni sud je mišljenja da apelantica nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu navedenih ustavnih prava.

11. Također su očigledno (prima facie) neosnovani i apelanticini navodi o njenoj diskriminaciji obzirom da su paušalni i nisu potrkijepljeni nikakvim konkretnim dokazima. Naime, apelantica u dijelu u kojem navodi koja su njena prava u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđena navodi diskriminaciju ali argumente o postojanju diskriminacije veže za postupak legalizacije bespravno izgrađenih objekata na lokalitetu „Tržnice Arizona“ što nije predmet ovih presuda. U tom kontekstu apelantica navodi i to da Zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata u Brčko Distriktu nije omogućena legalizacija objekata koji su izgrađeni na lokalitetu „Tržnice Arizona“, zbog čega su vlasnici tih objekata diskriminirani u uživanju svojih imovinskih prava i prava na pravično suđenje u odnosu na one kojima je legalizacija omogućena, dok Zakon o eksproprijaciji nekretnina broj 0-02-022-232/03 od 22. jula 2003. godine predviđa eksproprijaciju radi sprovođenja regulacionog plana, što ima samo za cilj da se zaštiti već sklopljeni ugovor sa privatnom firmom „Italproject“ kao i sprovođenje Regulacionog plana „Arizona Market“. Zbog toga je apelantica zatražila da Ustavni sud procjeni da li su takva zakonska rješenja u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ustavni sud zaključuje da apelantica traži od Ustavnog suda ocjenu „kvalitete“ navedenih zakona sa standardima zaštite ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u postupku rješavanja apelacija u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i ranije ulazio u ocjenu „kvaliteta“ zakona (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službanom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/05). Međutim, Ustavni sud smatra da se navedeni princip ocjene „kvalitete“ zakona ne može primjeniti u konkretnom slučaju jer sporni zakoni nisu nesporedno primjenjeni u osporenim presudama, što je bio slučaj u predmetima u kojima se Ustavni sud bavio ocjenom „kvalitete“ zakona. Ocjenom ustavnosti zakona Ustavni sud se bavi u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Nenadležnost Ustavnog suda za odlučivanje

12. Aeplantica osporava Plan aktivnosti za implementaciju Ugovora Brčko Distrikt-

Italproject Tržnica Arizona od 18. juna 2002. godine, koga je na zasjedanju 19. juna 2002. godine usvojila Skupština Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

13. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;“

14. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležanost iz člana VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o apelaciji koja je izjavljena protiv navedenog akata, jer taj akt nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio „bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, odnosno nema svojstvo odluke u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-141/04, od 29. septembra 2004. godine). Pitanja o kojima je Ustavni sud već odlučivao

15. Apelantica je osporila: Ugovor o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta i preduzeće „Italproject“; Odluku o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine; rješenje Skupštine Brčko Distrikta broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine; i rješenje Osnovnog suda broj Dn-

2183/02 od 27. decembra 2002. godine.

16. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;“

17. Ustavni sud je u svojoj odluci broj AP-624/04 od 28. juna 2005. godine riješio apelaciju u kojoj je apelantica osporila iste odluke koje je osporila u ovoj apelaciji, a koje su navedene u tačci 15. ove odluke. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se radi o istim pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

18. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tač. 1. i 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da je očigledno prima facie neosnovana, da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, te ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1618/05 (M. P.-K.) | Sudska praksa | Aktio