Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2123/05 (M. P.-K.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2123/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2123/05, rješavajući apelaciju Mare Petrović-Kikić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Petrović-Kikić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-44/05 od 8. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-620/02-I od 12. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mare Petrović-Kikić podnesena protiv Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 0-02-

022-136/02 od 7. juna 2002. godine, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Dn-

2183/02 od 27. decembra 2002. godine, jer se radi o pitanjima o kojima je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Mara Petrović-Kikić (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 13. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-

44/05 od 8. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj P-620/02-I od 12. oktobra 2004. godine, Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i preduzeće „Italproject“, Odluke o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine, rješenja Skupštine Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Dn-2183/02 od 27. decembra 2002. godine.

2. Apelantica se žali na povredu ustavnih prava kako slijedi: pravo na zabranu mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija); pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije; pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije; pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije; pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije; pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije; i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Dopustivost prima facie

3. Presudom Osnovnog suda broj P-620/02-I od 12. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Gž-44/05 od 8. avgusta 2005. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtijevom protiv tuženog Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosima od 7.000 i 15.000 KM. Odgovornost tuženog Brčko Distrikta tražena je zbog štete koja je apelantici nanijeta od strane policije, prilikom pružanja asistencije Tržišnoj inspekciji Brčko Distrikta 18. septembra 2002. godine, tokom izvršenja pravomoćnog rješenja o zabrani rada pečačenjem parking placa Ruže Blekić koji se nalazio u sklopu tržnice „Arizona“.

4. Nakon provedenog postupka te utvrđenog činjeničnog stanja, redovni sudovi su zaključili da postupanje Policije Brčko Distrikta nije bilo nezakonito i da radnici policije prilikom pružanja asistencije nisu prekoračili svoja ovlaštenja, pa stoga nema ni odgovornosti tuženog za radnje njegovih organa u smislu čl. 170-172 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i i 39/85), jer bi takva odgovornost samo mogla postojati da su, u konkretnom slučaju, radnje organa tužene bile nezakonite i da je bilo prekoračenja ovlaštenja u preduzimanju službenih radnji.

5. Navedeni zaključci obrazlažu se sljedećim argumentima: a) Tržišna inspekcija Odjeljenja za urbanizam imovinske odnose i privredni razvoj Vlade Brčko Distrikta donijela je rješenje broj 06-324-826/02 od 7. avgusta 2002. godine kojim je Ruži Blekić privremeno zabranjeno obavljanje usluga prakiranja vozila na tržnici „Arizona“ do pribavljanja rješenja o odobrenju rada; b) navedeno rješenje Tržišne inspekcije postalo je pravomoćno i izvršno 23. avgusta 2002. godine nakon čega je isti organ donio zaključak o dozvoli izvršenja broj 06-324/1060/02 od 11. septembra 2002. godine a žalba protiv navedenog zaključka o dozvoli izvršenja odbijena je od strane Apelacione komisije rješenjem broj 06-324-1060/02-AP-776/02; c) Tržišna inspekcija zatražila je od Policije Brčko Distrikta pružanje pomoći u sprovođenju navedenog izvršenja koje je zakazano za 18. septembar 2002. godine; d) Prije pružanja asistencije pribavljena je saglasnost šefa policije u skladu sa Uputstvom o pružanju pomoći organima vlasti Brčko Distrikta, te je ocijenjeno da je tražena asistencija policije opravdana zbog usložnjene bezbijedonosne situacije na tržnici „Arizona“ naročito poslije blokade magistralne saobraćajnice Tuzla – Orašje koja se dogodila 15. avgusta 2002. godine;

e) Nakon toga donesen je plan aktivnosti Policije Brčko Distrikta broj 01/3-386/02 od 17. septembra 2002. godine o pružanju asistencije Tržišnoj inspekciji; f) U skladu sa planom aktivnosti Policija Brčko Distrikta pružila je asistenciju Tržišnoj inspekciji 18. septembra 2002. godine prilikom izvršenja rješenja o zabrani rada pečačenjem parking placa Ruže Blekić;

6. Uvidom u orginalne snimke navedenog događaja, koji je snimljen sa dvije kamere od strane radnika JKP Brčko Distrikt kao i iz izjava brojnih svjedoka saslušanih u toku postupka, utvrđeno je da se okupila veća grupa građana koji su onemogućavali prilaz službenim vozilima na parking porstor Ruže Blekić, da je zbog toga duže vrijeme vođen razgovor između okupljenih građana i tržišnih inspektora kao i komandira policije koji je rukovodio asistencijom, da je u periodu od dva sata tj. između 5:00 i 7:00 sati trajalo ubjeđivanje građana da napuste parking prostor i omoguće rad Tržišnoj inspekciji što su građani odbijali a zatim su se premiještali po parking prostoru sa jedne strane na drugu, pa kad je od strane komandira ocijenjeno da će se građani razići svud po parking prostoru i da neće biti moguća kontrola tog prostora naređeno je da se formira kordon policije i da krene u blago potiskivanje mase, u jednom momentu došlo je do pada Luke Stjepanovića kome je pružena pomoć i donesena stolica pri čemu je kordon stajao, nakon čega je ponovo krenuo u blago potiskivanje mase, kada je Mara Petrović-Kikić počela prijetiti a u ruci je držala letvu u koju je bio zakucan veliki ekser, nakon čega joj je policajac istrgnuo letvu iz ruke u momentu dok je bila podignuta iznad njega, pri čemu je došlo do povrijeđivanja Mare Petrović-Kikić i policajca, te je došlo do jauka Mare Petrović-Kikić i komešanja okupljenih građana koji su počeli da guraju policajce rukama, pri čemu je došlo do pucanja kordona, nakon čega je data komanda za uvođenje taktičkog tima i obuzdavanje lica koja su pružala otpor.

7. Suština navoda o povredama navedenih ustavnih prava sastoji se u sljedećem: apelantica smatra da nije postojao zakonski osnov za asistenciju policije iz razloga što rješenje o privremenoj zabrani rada parkirališta Ruže Blekić od 7. avgusta 2002. godine ista nije zaprimila tj. nije joj uručeno po pravilima Zakona o upravnom postupku, kao što Ruži Blekić nije uručen ni zaključak o dozvoli izvršenja rješenja od 11. septembra 2002. godine, te se na kraju navodi da je Ruža Blekić stavljena pod starateljstvo njenog sina Marka Blekića iz kog razloga se nije ni mogla smatrati strankom u postupku, te joj se rješenja nisu mogla ni uručivati.

8. Pored navedenog, apelantica navodi i da je diskriminatoran Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina broj 0-02-022-320/03 od 1. i 2. oktobra 2003. godine obzirom da iz legalizacije izuzima objekte izgrađene na području koje je obuhvaćeno Regulacionim planom tržnice „Arizona“, dok Zakon o eksproprijaciji nekretnina broj 0-02-022-232/03 od 22. jula 2003. godine predviđa eksproprijaciju radi sprovođenja regulacionog plana, što ima samo za cilj da se zaštiti već sklopljeni ugovor sa privatnom firmom „Italproject“ kao i sprovođenje Regulacionog plana „Arizona Market“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno prima facie neosnovana u odnosu na ustavna prava na koja se poziva apelantica, obzirom da je tokom prvostepenog i drugostepenog postupka utvrđeno da je policija postupala zakonito, i da nije došlo do prekoračenja njenih ovlasti tokom pružanja aistencije Tržišnoj inspekciji prilikom pečaćenja parking placa Ruže Blekić na Tržnici „Arizona“. Način na koji su redovni sudovi utvrdili takvo činjenično stanje, na temelju kog su zaključili da je apelantica pružala otpor policiji u vršenju njenih dužnosti, kao i relevantne zakonske odredbe koje je sud primjenio na tako utvrđeno činjenično stanje, te zaključio da policija nije prekoračila svoja ovlaštenja, čime u smislu čl. 170-172. Zakona o obligacionim odnosima ne postoji njihova odgovornost za nastalu štetu, ne ukazuju Ustavnom sudu da je u takvom odlučivanju bilo proizvoljnosti, zbog čega se i smatra da je predmetna apelacija očigledno prima facie neosnovana.

12. Također su očigledno (prima facie) neosnovani i apelanticini navodi o njenoj diskriminaciji obzirom da su paušalni i nisu potrkijepljeni nikakvim konkretnim dokazima. Naime, apelantica u dijelu u kojem navodi koja su njena prava u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđena navodi diskriminaciju ali argumente o postojanju diskriminacije veže za postupak legalizacije bespravno izgrađenih objekata na lokalitetu „Tržnice Arizona“ što nije predmet ovih presuda. U tom kontekstu apelantica navodi i to da Zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata u Brčko Distriktu nije omogućena legalizacija objekata koji su izgrađeni na lokalitetu „Tržnice Arizona“, zbog čega su vlasnici tih objekata diskriminirani u uživanju svojih imovinskih prava i prava na pravično suđenje u odnosu na one kojima je legalizacija omogućena, dok Zakon o eksproprijaciji nekretnina broj 0-02-022-232/03 od 22. jula 2003. godine predviđa eksproprijaciju radi sprovođenja regulacionog plana, što ima samo za cilj da se zaštiti već sklopljeni ugovor sa privatnom firmom „Italproject“ kao i sprovođenje Regulacionog plana „Arizona Market“. Zbog toga je apelantica zatražila da Ustavni sud procjeni da li su takva zakonska rješenja u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ustavni sud zaključuje da apelantica traži od Ustavnog suda ocjenu „kvalitete“ navedenih zakona sa standardima zaštite ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u postupku rješavanja apelacija u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i ranije ulazio u ocjenu „kvaliteta“ zakona (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službanom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/05). Međutim, Ustavni sud smatra da se navedeni princip ocjene „kvalitete“ zakona ne može primjeniti u konkretnom slučaju jer sporni zakoni nisu nesporedno primjenjeni u osporenim presudama, što je bio slučaj u predmetima u kojima se Ustavni sud bavio ocjenom „kvalitete“ zakona. Ocjenom ustavnosti zakona Ustavni sud se bavi u okviru svoje nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pitanja o kojima je Ustavni sud već odlučivao

13. Apelantica je osporila: Ugovor o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju „Tržnicom Arizona“ broj 0-01-014-2558/01 od 21. decembra 2001. godine koji su zaključili Vlada Brčko Distrikta i preduzeće „Italproject“; Odluku o usvajanju regulacionog plana „Arizona market“ u Brčko Distriktu broj 0-02-022-136/02 od 7. juna 2002. godine; rješenje Skupštine Brčko Distrikta broj 06-475-1534/02 od 19. i 23. jula 2002. godine; i rješenje Osnovnog suda broj Dn-

2183/02 od 27. decembra 2002. godine.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;“

15. Ustavni sud je u svojoj odluci broj AP-624/04 od 28. juna 2005. godine riješio apelaciju u kojoj je apelantica osporila iste odluke koje je osporila u ovoj apelaciji, a koje su navedene u stavu 13. ove odluke. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se radi o istim pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

16. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da je očigledno prima facie neosnovana, da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, te ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović