Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/05 (M.B.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 12. EK i član II/3.j) Ustava BiH (Pravo na sklapanje braka)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2647/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2647/05, rješavajući apelaciju M.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.B., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1292/05 od 9. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2749/04 od 20.

maja 2005. godine u odnosu na član II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i član 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.B., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1292/05 od 9. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2749/04 od 20.

maja 2005. godine u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 24. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1292/05 od 9. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-2749/04 od 20. maja 2005. godine.

2. Kantonalni sud je presudom broj Gž-1292/05 od 9. novembra 2005. godine potvrdio presudu Općinskog suda broj P-2749/04 od 20. maja 2005. godine, kojom je razveden brak između apelanta i R.B. upisan u matičnoj knjizi vjenčanih za mjesto Živinice Gornje i Donje pod rednim brojem 43. za 1998. godinu, uz obrazloženje da su bračni odnosi između parničnih stranaka trajno i teško poremećeni, te da je za tužiteljicu zajednički život postao subjektivno nepodnošljiv u smislu člana

55. Porodičnog zakona („Službeni list SR BiH“, br. 21/79 i 44/89) posebno uzimajući u obzir da je bračna zajednica trajno prekinuta od 17. septembra 2004. godine.

3. Apelant smatra da su redovni sudovi tokom postupka prihvatali samo navode i prijedloge tužiteljice, kao i da još uvijek postoji mogućnost očuvanja braka i da on ispunjava sve bračne obaveze, zbog čega smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prva na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Dopustivost prima facie

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navodno kršenje člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

6. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno“.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povrede navedenih prava, tim prije što svoje navode nije potkrijepio bilo kakvim relevantnim dokazima. Naime, presuda o razvodu apelantovog braka donijeta je na temelju člana

55. Porodičnog zakona, s tim da je prethodno utvrđeno da su bračni odnosi između stranaka trajno i teško poremećeni da je zajednički život postao nemoguć, kao i da je bračna zajednica trajno prekinuta od 17. septembra 2004. godine. Način na koji su redovni sudovi primjenili pravo odnosno utvrdili relevantne činjenice za Ustavni sud nije proizvoljan i ne ukazuje na mogućnost da je došlo do povrede bilo kog standarda koji propisuje pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, presudom Kantonalnog suda odlučeno je o razvodu braka, dok nije na bilo koji način odlučivano o apelantovoj imovini, te je očigledno da se u ovom postupku apelant ne može smatrati „žrtvom“ kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dopustivost ratione materiae

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navodno kršenje člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

10. Apelant se poziva na povredu prava na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite kada je riječ o ovom pravu od Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Stoga će pitanje primjenjivosti člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud objasniti kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, u vezi prava na brak iz člana

12. Evropske konvencije.

11. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, član 12. Evropske konvencije garantira pravo osobama koje postanu sposobne za brak da stupe u brak i zasnuju porodicu, u skladu sa relevantnim državnim zakonima kojima je regulirana ta oblast. Međutim, član

12. Evropske konvencije se ne odnosi na rastavu braka te stoga ne daje pravo na razvod (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Johnson i ostali protiv Irske od 18. decembra 1996. godine), kao što član 12. Evropske konvencije ne zahtijeva da država preduzme pozitivne mjere radi pomoći bračnim parovima pri zasnivanju porodice kao što bi na primjer bilo: osiguranje liječenja neplodnosti parovima koji ne mogu rađati bez takvog tretmana ili omogućavanje bračnih posjeta zatvoreniku od strane supružnika ili da država omogući supružniku svog državljana da uđe na njenu teritoriju (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava: Hammer protiv Ujedinjenog kraljevstva od 13. decembra 1979. godine i Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog kraljevstva od 28. maja 1985. godine).

12. Evropski sud za ljudska prava je našao povrede ovog prava u slučajevima kada: a) nakon što je podnosioc prijave proglašen odgovornim za raskid prethodnog braka bilo mu je zabranjeno da ponovo stupi u brak u periodu od tri godine, te je ovdje zaključeno da je to neopravdano ograničenje njegovog prava na brak, pošto su njegove posljedice nesrazmjerne cilju koji se želio postići (vidi presudu: F protiv Švicarske od 18. decembra 1987. godine); ili b) osobi osuđenoj na izdržavanje zatvorske kazne bilo je zabranjeno da stupi u brak dok se nalazila u zatvoru, što je smatrano povredom prava na zasnivanje braka, s tim što se fokusiralo samo na pravo stupanja u brak, a ne pravo zatvorenika da živi sa svojom suprugom ili da ima bilo kakav kontakt dok se nalazi na izdržavanju kazne (vidi presudu: Draper protiv Ujedinjenog kraljevstva od 10. jula 1980. godine).

13. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, kao i nespornu činjenicu da se u konkretnom slučaju radi isključivo o „razvodu braka“ a ne o spriječavanju apelanta da zasnuje brak, Ustavni sud smatra da ovaj postupak ne uživa garancije iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/05 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio