Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2678/05 (N. B.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2678/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2678/05, rješavajući apelaciju Nasira Beganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nasira Beganovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-237/04 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku broj Mal-945/04 od 17. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nasir Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 30. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-237/05 od 10. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljem tekstu: Općinski sud) broj Mal-945/04 od 17. januara 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Mal-945/04 od 17. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-237/04 od 10. novembra 2005. godine, apelant je obavezan da tužitelju (Central profit banka d.d. Sarajevo) isplati iznos od 507,72 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. februara 2004. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 90 KM, iz razloga što je u navedenim sudskim postupcima utvrđeno da je tužitelj apelantu odobrio kratkorični kredit u iznosu od 1.000 KM sa rokom otplate od 12 mjeseci, od čega je izvršeno uplata kredita u šest jednakih rata u iznosu od po 92,63 KM i sedma rata djelimično, te da preostali dug koji treba platiti iznosi 507,72 KM.

3. Navedeno su redovni sudovi utvrdili izvođenjem sljedećih dokaza na glavnoj raspravi: uvid i čitanje ugovora o kratkoročnom potrošačkom kreditu od 7. marta 2000. godine zaključenog između apelanta i tužitelja, uvid i čitanje ugovora o jemstvu od 7. marta 2000. godine kojim jemac E.K. jamči za povrat kredita koji je iskoristio apelant, pregled otplatnog plana navedenog kredita, pregled pismenih opomena od 16. aprila 2004. godine, uvid u obračunske liste preduzeća „Šipad Fojnica“ na ime apelantice, te saslušanjem svjedoka A.T. N.D i N.P. Redovni sudovi su naglasili da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizilazi da se apelant nalazio u dužničkom odnosu prema tužitelju i da je njegova obaveza da isplati preostali dio kredita, za koji je utvrđeno da nije isplaćen tužitelju, te da se za navedeni dug nikako ne može teretiti apelantovo preduzeće „Šipad Fojnica“ (jer ne postoji bilo kakva isprava ili drugi validan dokaz da su oni preuzeli predmetni dug), iako je nesporno da su isti isplaćivali apelantu plaću za umanjeni dio rate predmetnog kredita, koji onda nisu uplatili tužitelju upravo za iznos koji predstavalja dug u ovom slučaju, što pravdaju navodnim zatvaranjem finansijskih obaveza preduzeća i nedostatkom novčanih sredstava.

4. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koju povredu vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, iz razlog što smatra da je u cijelosti izmirio predmetni dug, a ukoliko isti i postoji za njegovo vraćanje trebalo bi biti odgovorno preduzeće u kome je radio - „Šipad Fojnica“. Osim toga, apelant se poziva na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na privatan i porodični život dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na pogrešnu primjenu prava i na pogrešno utvrđene činjenice, obzirom da tvrdi kako je u cijelosti izmirio predmetni dug a ukoliko isti i postoji za njegovo vraćanje trebalo bi biti odgovorno preduzeće u kome je radio - „Šipad Fojnica“, u vezi čega se Ustavni sud poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

8. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili da je apelant u obavezi da tužitelju isplati ostatak duga predmetnog kredita u iznosu od 507,72 KM, obzirom da stanje spisa apelacije ne ukazuje da je došlo do proizvoljne primjene prava, odnosno da utvrđene činjenice ne ukazuju na povredu Ustava, iz razloga što je nesporno da je apelant sa tužiteljem zaključio ugovor o kratkoročnom kreditu na iznos od 1.000 KM koji se obavezao da mu isplati u 12 rata, od čega je utvrđeno da je tužitelju isplaćeno šest rata i djelimično sedma rata, dok ostatak duga nije isplaćen, zbog čega apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), iz razloga što se prema navedenom ugovoru o kratkoročnom kreditu apelant nalazi u dužničkom odnosu prema tužitelju, i samo je njegova obaveza da izmiri dio kredita za koji je nesporno da nije otplaćen, te se ne može smatrati da je za preostali dio duga odgovorno preduzeće u kome radi apelant, a ukoliko je to preduzeće vršilo nezakonite radnje prilikom umanjenja apelantove plaće za iznos rate predmetnog kredita koji onda nije uplaćivan tužitelju, apelantu je stajala na raspolaganju mogućnost da tuži preduzeće, odnosno da podnese krivičnu prijavu protiv odgovornih lica u istom.

9. Osim toga, Ustavni sud smatra i da je apelacija očigledno prima facie neosnovana u pogledu pozivanja apelanta na povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na privatan i porodični život dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u spisu apelacije ne postoji niti jedan relevantan navod ili dokaz da postoji i najmanja vjerovatnoća da je došlo do povrede navedenih ustavnih prava.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2678/05 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio