Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2376/05 (Ć. H.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2376/05

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2376/05, rješavajući apelaciju Ćamila Hadžiselimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ćamila Hadžiselimovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-75/02 od 26. augusta 2005 godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćamila Hadžiselimovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-75/02 od 26. augusta 2005. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ćamil Hadžiselimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor-Varoši, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović advokat iz Banje Luke, podnio je 17. novembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-75/02 od 26. augusta 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Admire Hadžiselimović lično i kao zakonske zastupnice mldb. Zilhe Hadžiselimović, kao učesnika u postupku, zatraženo je 15. septembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 28. septembra 2006. godine, Admira i mldb. Zilha Hadžiselimović 2. oktobra 2006. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 10. oktobra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Osnovni sud je, po apelantovoj tužbi protiv Admire i mldb. Zilhe Hadžiselimović (u daljnjem tekstu: tužene) radi utvrđenja, donio Presudu broj P-9262/99 od 14. marta 2000. godine, kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Izrekom presude je utvrđeno da je Hajrudin Hadžiselimović (u daljnjem tekstu: zavještalac) ostavio svojeručni testament napisan 1. septembra 1978. godine, kojim je svoju kuću u Ulici Vladimira Nazora (nova adresa: Milana Tepića br. 24), izgrađenu na k.č. br. 18/43 k.o. Banja Luka, ostavio u vlasništvo apelantu. Istom presudom tužene su obavezane da apelantu predaju u posjed i slobodno raspolaganje, slobodnu od lica i stvari, kuću na k.č. br. 18/43 sa 354 m², zemljište ispod i oko kuće k.o. Banja Luka, te da naknade parnične troškove.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz zasebno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je zavještalac svojom rukom napisao i potpisao testament, da je testament na tri mjesta oštećen ali da ispunjava formalno-pravne uvjete za punovažnost testamenta. U pogledu obrazloženja koje se tiče oštećenja na tekstu testamenta, Općinski sud navodi da je uvidom u originalni tekst testamenta utvrdio da je pod tačkom I. naznačeno ime «Hadžiselimović Ćamil». Ispred imena «Ćamil» postoji oštećenje na tekstu testamenta, ali kako takva oštećenja postoje i na druga dva mjesta, nije prihvaćen stav tuženih da se možda radi o nekom drugom licu, kao testamentarnom nasljedniku, a ne o apelantu. Sud je u ovom postupku, postupajući u smislu člana 66. Zakona o nasljeđivanju («Službene novine SRBiH» broj 7/80) koji se tiče formalno-pravnih uvjeta za valjanost testamenta i odredaba Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03), koji se tiču ocjene dokaza, zaključio da sporni testament ispunjava uvjete koji su propisani članom 66. Zakona o nasljeđivanju, dakle da ga je napisao i potpisao svojeručno zavještalac. Samooštećenja na testamentu, zbog vremenskog perioda kada je sačinjen (1. septembar 1978. godine) ne mogu, po mišljenju ovog suda, biti razlog da se tužbeni zahtjev odbije.

8. Odlučujući o žalbi tuženih protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj Gž-75/02 od 26. augusta 2005. godine žalbu tuženih uvažio, prvostepenu Presudu broj P-9262/99 preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio. Okružni sud je ocijenio da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, pa je na osnovu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku zakazao raspravu, kako bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenilo materijalno pravo. Nakon što je proveo veći broj dokaza, ovaj sud je utvrdio da navedeni dokazi ne pružaju dovoljno osnova za utvrđenje da je apelant određen u predmetnom testamentu za nasljednika, jer činjenice i okolnosti ostavljaju sumnju da je volja ostavioca mogla imati i drugi smisao.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant je naveo da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, u suštini, žali na pogrešnu ocjenu dokaza zbog koje je došlo do nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant ističe da je Okružni sud na raspravi proveo veći broj dokaza, ali je u presudi propustio obrazložiti zbog čega je iskaz jednog od saslušanih svjedoka odlučan za rješenje konkretne pravne stvari, odnosno zbog čega ostali pismeni dokazi nisu cijenjeni. Smatra da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na neistinitom iskazu svjedoka, te da je propustio savjesno ocijeniti ostale dokaze. Pored toga Okružni sud je, prema apelantovom mišljenju, propustio navesti precizne razloge zbog kojih je primijenio materijalni propis koji se tiče uništenog i zagubljenog testamenta, jer on nije ni uništen, ni zagubljen.

b) Odgovor na apelaciju

10. Osnovni sud se nije posebno izjašnjavao o navodima apelacije osim što je istakao da je apelant podnio zahtjev za ponavljanje postupka i da je ročište povodom zahtjeva za ponavljanje zakazano za 21. septembar 2006. godine.

11. Okružni sud je u svom odgovoru na apelaciju od 12. oktobra 2006. godine istakao da donošenjem drugostepene presude nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je taj sud zakazao raspravu, proveo dokaze a nakon toga prvostepenu presudu preinačio i odbio apelantov zahtjev kao neosnovan. Naveo je da su u Presudi broj Gž-75/02 dati potrebni i dovoljni razlozi, a ona je zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Okružni sud je obavijestio Ustavni sud da je apelant Osnovnom sudu podnio zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka 24. oktobra 2005. godine, te da je spis dostavljen na odlučivanje o prijedlogu Okružnom sudu 27. septembra 2006. godine.

12. Tužene su u svom odgovoru istakle da apelacija nije osnovana jer je apelantu, kojeg je u toku cijelog postupka zastupao advokat kao stručno lice, pred prvostepenim i drugostepenim sudom omogućeno pravo na pravično i fer suđenje. Povreda prava na imovinu je također, prema mišljenju tuženih, neosnovana, jer imovinu koja je predmet spora nikada nije ni imao. Apelacija je neosnovana jer se njome osporava utvrđeno činjenično stanje u situaciji u kojoj je apelant teško oštećenim testamentom pokušao dokazati da mu je zavještalac ostavio porodičnu stambenu zgradu u kojoj žive tužene, supruga i kćerka zavještaoca. Smatraju da je Okružni sud na osnovu neposredno provedenih dokaza utvrdio da apelant nije dokazao sadržaj oštećenog testamenta, odnosno da je sačinjen u njegovu korist. Predložile su da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ broj 7/80) relevantne odredbe glase:

„Član 66.

Testament je punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i ako ga je potpisao. Za punovažnost svojeručnog testamenta nije nužno da je u njemu naznačen datum kada je sačinjen, ali je korisno da datum bude naznačen.

Član 81.

Testament uništen slučajem ili radnjom nekog drugog lica, izgubljen, sakriven ili zaturen, poslije smrti zavještaoca ili prije njegove smrti ali bez njegovog znanja, proizvest će dejstva punovažnog testamenta ako zainteresirano lice dokaže da je testament postojao, da je uništen, izgubljen, sakriven ili zaturen, da je bio sačinjen u obliku propisanom u zakonu i ako dokaže sadržaj onog dijela testamenta na koji se poziva.

Član 88.

Odredbe testamenta tumače se prema pravoj namjeri zavještaoca.

U slučaju sumnje odredbe testamenta imaju se tumačiti tako da se primijeni ono što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za lice kome je testamentom naložena neka obaveza.“

14. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:

«Član 217.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja».

VI. Dopustivost

Dopustivost ratione materiae u odnosu na pravo na imovinu

15. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenom Presudom Okružnog suda broj Gž-75/02 od 26. augusta 2005. godine povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, koji glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. [...] 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom».

16. Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u čemu se ogleda navodna povreda prava na imovinu, ali kako je predmet spora pred sudom bilo utvrđenje prava vlasništva na osnovu testamenta i uvođenje u posjed kuće koja je predmet testamenta, proizlazi da je apelant očekivao sticanje imovine u budućnosti. Naime, imovina sadržana u testamentu nije mogla preći na testamentarne nasljednike, jer se punovažnost testamenta morala dokazati u sudskom postupku zbog fizičkih oštećenja na testamentu. Upravo je apelant imao interes da dokaže punovažnost svojeručnog testamenta zavještaoca, ali je Okružni sud nakon otvaranja rasprave pred drugostepenim vijećem njegov zahtjev odbio.

17. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, tačka 28, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite prava na imovinu od Evropske konvencije.

18. Slijedi da se apelantovo očekivano pravo na imovinu zavještaoca odnosi na stjecanje imovine u budućnosti, što ne spada u obim prava zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su njegovi navodi o povredi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-75/02 od 26. augusta 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 26. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2005. godine. Kako je apelant prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka podnio 24. oktobra 2005. godine, proizlazi da je osporenu odluku Okružnog suda primio prije tog datuma, na osnovu čega Ustavni sud zaključuje da je apelaciju podnio u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

24. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

26. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđenje prava vlasništva na osnovu testamenta i predaje u posjed. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi pravila postupka, povredi odredaba materijalnog prava i ocjeni dokaza, zbog čega je po njegovom mišljenju zahtjev za utvrđenje i predaju u posjed neosnovano odbijen. Pored toga, apelant smatra da obrazloženje pobijane presude ne zadovoljava kriterije iz člana 6. Evropske konvencije, jer ne sadrži razloge zbog kojih je cijenjen iskaz jednog svjedoka, dok ostali materijalni dokazi nisu, po apelantovom mišljenju, dovođeni u kontekst s tim iskazom.

28. Ustavni sud napominje da, u principu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

29. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je ocijenio da je radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, neophodno zakazati raspravu. Na raspravi koja je održana 26. augusta 2005. godine izvršen je uvid u materijalne dokaze – testament i rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda Banja Luka broj O-95/97 od 7. aprila 1997. godine iza zavještaoca, te su na okolnost volje zavještaoca da nekretnine ostavi u korist Bekira Hadžiselimovića, svog brata, saslušana dva svjedoka od kojih je jedan u istom stepenu srodstva sa apelantom i drugotuženom. Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, zadatak redovnog suda je da ocijeni jesu li izjave predloženih svjedoka relevantne za konkretan predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. Ustavni sud smatra da je Okružni sud, provođenjem rasprave i izvođenjem dokaza pred drugostepenim vijećem, otklonio nedostatke koje je uočio u prvostepenom postupku, te da dokazni postupak u cjelini nije bio na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno ili da je ovako utvrđenim činjeničnim stanjem prekršen bilo koji od principa pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije, te su apelantovi navodi u tom pravcu neosnovani.

30. U pogledu prigovora koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud primijenio odredbe Zakona o nasljeđivanju koji se odnosi na punovažnost testamenta, tj. član 66. koji propisuje da je za punovažnost svojeručnog testamenta dovoljno da ga je zavještalac napisao i potpisao. Pri tome, Osnovni sud je prilikom donošenja odluke zanemario činjenicu da je testament oštećen upravo između prezimena i imena testamentarnog nasljednika, nalazeći da isto oštećenje postoji još na dva mjesta, što je isključilo, prema mišljenju tog suda, sumnju da je sadržaj testamenta neko namjerno oštetio. Okružni sud je zaključio da izvedeni dokazi ne pružaju dovoljno osnova za utvrđenje da je apelant u predmetnom testamentu određen za nasljednika, s obzirom da je testament oštećen i to upravo između prezimena i imena testamentarnog nasljednika, koji je ključan za sadržaj testamenta, što ostavlja mogućnost nagađanja o licu koje je određeno za nasljednika, pa je primijenio odredbe koje se odnose na oštećeni ili zagubljeni testament, tj. odredbu člana 81. Zakona o nasljeđivanju. Ovaj član propisuje da zainteresirano lice u parničnom postupku mora dokazati sadržaj testamenta na koji se poziva. Apelant, prema ocjeni Okružnog suda, nije uspio dokazati sadržaj testamenta. Za ovakav zaključak Okružni sud je dao jasan, precizan i logičan zaključak, a Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazali da je materijalno pravo primijenjeno proizvoljno ili suprotno principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. U vezi s apelantovim navodima na okolnost da je konačna odluka nedovoljno obrazložena jer ne sadrži razloge ocjene dokaza, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo na onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud za svoje stanovište dao valjane i dovoljne razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije.

32. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji je drugostepeni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U pobijanoj presudi su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije su neosnovani jer je Okružni sud, odlučujući o žalbi na prvostepenu presudu, otvorio raspravu, proveo dokaze, utvrdio drugačije činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Pri tom, Okružni sud je za svaki prihvaćeni dokaz dao jasno i precizno obrazloženje.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2376/05 (Ć. H.) | Sudska praksa | Aktio