Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2064/05 (D. D.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2064/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2064/05, rješavajući apelaciju Dragiše Džaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragiše Džaferovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Kž-173/05 od 22. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj K-
261/04 od 1. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragiša Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa advokat Branko Gudalo, podnio je 3. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-173/05 od 22. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-261/04 od 1. februara 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-261/04 od 1. februara 2005. godine, apelant je oglašen krivim da je, na način opisan u izreci presude, 7. aprila 2004. godine ispred ekspoziture Razvojne banke u Laktašima od oštečenog M.S. oteo plastičnu kesu sa novcem u iznosu od 171.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju kaznu mu je, na osnovu člana 44. stav 1. navedenog zakona, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. maja 2004. godine pa do okončanja pritvora. Apelant je na osnovu člana 99. stav 1. KZRS obavezan da plati troškove krivičnog postupka koji se odnose na paušal suda u iznosu 200,00 KM a oštećeni je na osnovu člana 108. stav 3. navedenog zakona upućen na građansku parnicu.
3. U obrazloženju presude sud je konstatirao da je u toku postupka saslušao sedamnaest svjedoka i vještaka ekonomske struke te da je izvršio uvid u čitav niz materijalnih dokaza. Sud je konstatirao da je na glavnom pretresu pregledan video zapis sa flopi diskete snimljene prema video zapisu Razvojne banke PJ Laktaši, u fotodokumentaciju gdje je prikazano lice mjesta, pravac udaljenja napadača, detalji tragova krvi, vozilo, širi izgled mjesta odbačene garderobe, širi i uži izgled mjesta gdje je primijećen apelant, pravac njegovog kretanja te traktorska guma u kojoj je pronađen odbačeni pištolj. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i to: oštećenog M.S. te G.Ž., zatim svjedoka uposlenih u preduzeću separacije «Vrbas» Laktaši, svjedoka mještana zaseoka Lug te iskazi svjedoka policajaca koji su učestvovali u potjeri. Sud je zaključio da su iskazi ovih svjedoka određeni, logični i međusobno saglasni te vrlo konkretni i detaljni. Sud je također zaključio da su iskazi četiri svjedoka, koji su apelantovi prijatelji, irelevantni sa stanovišta utvrđenja odlučnih činjenica iz kojih proizilazi krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret. Sud je zaključio da je apelant sa drugim saizvršiocima postupao po prethodno sačinjenom planu budući da iz načina izvršenja krivičnog djela proizilazi da su izvršioci bili obaviješteni o dolasku oštećenog u banku i o iznosu novca koji je imao sa sobom. Na osnovu tih dokaza sud je zaključio da je apelant na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo razbojništva. Sud je cijenio i verziju događaja izloženu od strane apelantove odbrane te je dao razloge zašto se ista ne može prihvatiti kao istinita. Sud je prilikom odmjeravanja kazne apelantu cijenio stepen krivične odgovornosti apelanta i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra te lične prilike i držanje apelanta poslije učinjenog krivičnog djela kao i niz olakšavajućih okolnosti s tim da sud nije našao otežavajuće okolnosti na strani apelanta.
4. Okružni sud je presudom, broj Kž-173/05 od 22. juna 2005. godine, djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca i presudu Osnovnog suda, broj K-261/04 od 1. februara 2005. godine, preinačio u odluci o kazni te je apelantu za krivično djelo za koje je oglašen krivim tom presudom primjenom istog zakonskog propisa i člana 37. KZ RS osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koju kaznu je u smislu člana 44. stav 1. navedenog zakona, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. maja 2004. godine pa nadalje. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude sud je naveo da u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, a ni samom prvostepenom presudom, nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje se žalbom ukazuje, a činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, pa je navode žalbe u tom dije ocijenio kao neosnovane. Sud je konstatirao da su navodi žalbe po kojim je prvostepeni sud prihvatio nezakonito pribavljene dokaze-potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta SP Laktaši i nezakonito pribavljanje prepoznavanje apelanta od strane svjedoka u PS Laktaši, neosnovani budući da žalba zanemaruje činjenicu da prvostepeni sud iste nije prihvatio kao dokaze i da se na njima i ne zasniva prvostepena presuda, jer se ista zasniva na dokazima koji su valjano pribavljeni bez povrede odredbi Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) i to izjavama svjedoka i izjavi vještaka te dokazima objektivne prirode: pronađenim predmetima, fotodokumentaciji, video zapisu Razvojne banke i Biltenu SJB Laktaši od 7. aprila 2004. godine, a pri čemu se zakonitost ovih dokaza na kojim se zasniva prvostepena presuda ne dovodi u pitanje. Sud je naveo da je pištolj marke «Bereta» poslužio kao dokaz ali da je i taj dokaz valjano pribavljen te je zaključio da je iz sadržaja vrlo detaljnog obrazloženja prvostepene presude, potpuno jasno da je apelant lice koje je izvršilo sve one radnje navedene u činjeničnom opisu koji je dat u izreci presude. Žalbeni sud je konstatiraoda je prvostepeni sud pravilno cijenio kako iskaze svjedoka tako i navode apelantove odbrane te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio KZ kad je u radnjama apelanta našao sva obiježlja krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. KZRS. Ispitujući odluku o kazni drugostepeni sud je konstatirao da je sud imao u vidu sve relevantne okolnosti iz člana 37. ZKP, ali da sud utvrđenim olakšavajućim okolnostima nije dao adekvatan značaj, te je obzirom na nedostatak otežavajućih okolnosti zaključio da se svrha kažnjavanja može postići i kaznom zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je oglašen krivim za krivično djelo koje nije dokazano. Apelant navodi da se osporene presude zasnivaju na dokazima (pištolj, kapuljača, fantomka, prepoznavanje lica) koji su pribavljeni suprotno članu 130. stav 1. ZKP jer za njihovo pribavljanje nije bilo naredbe suda, te da nije utvrđeno da li je oštećeni S.M. kod sebe uopće imao novac i u kojem iznosu. Apelant traži da Ustavni sud ukine osporene presude te predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud proveo postupak, izveo dokaze i primjenom važećih materijalno-pravnih propisa donio presudu kojom je apelanta oglasio krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. KZRS, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina pri čemu je u obrazloženju presude taj sud dao jasne i nedvosmislene razloge za takvu odluku.
9. Ustavni sud dalje konstatira da je Okružni sud po provedenom postupku djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca te preinačio presudu Osnovnog suda u odluci o kazni pa je apelant za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci. U obrazloženju te odluke dati su razlozi koji su rukovodili Okružni sud prilikom djelimičnog uvažavanja žalbe kao i razlozi za potvrđivanje prvostepene presude u preostalom dijelu sa pozivanjem na odredbe važećih propisa.
10. Nezadovoljstvo apelanata osporenim presudama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U kontekstu navedenog, budući da je redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj Kž-173/05 od 22. juna 2005. godine. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori vezani za navodne nezakonito pribavljene dokaze pri čemu je naveo da prvostepeni sud iste nije prihvatio kao dokaze, te da se na njima i ne zasniva prvostepena presuda već se ista zasniva na dokazima koji su zakonito pribavljeni, a čiju zakonitost žalba nije osporila, da je pištolj «Bereta» pronađen u blizini mjesta na kojem je apealant uhvaćen a nije oduzet od apelanta, pa u tom smislu i nije postojala obaveza da sud u smislu člana 130. ZKP pribavi odobrenje sudije za prethodni postupak za oduzimanje tog predmeta. Okružni sud je, a imajući u vidu iskaze oštećenog i svjedoka Ž.G. te izjavu vještaka ekonomske struke, također detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je pogrešno utvrđeno o kojem iznosu novca se radilo.
12. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović