Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2352/05 (M. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 2
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2352/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2352/05, rješavajući apelaciju Miloša Miladića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Miladića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-192/04 od 4. oktobra 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice, broj 12-06/2-23-381/03 od 20. maja 2004. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla, broj 05-02/5-23-
402/99 od 3. marta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Miladić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa advokat Branko Buzaković, podnio je 14. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-192/04 od 4. oktobra 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-06/2-23-381/03 od 20. maja 2004. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-02/5-23-402/99 od 3. marta 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. decembra 2005. godine i 25. septembra 2006. godine.
2. Rješenjem Službe, broj 05-02/5-23-402/99 od 3. marta 2004. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vraćane u posjed stana u Tuzli, te je konstatirano da će se po pravosnažnosti rješenja posebnim rješenjem utvrditi prava nosioca prava raspolaganja i prava privremenog korisnika. U obrazloženju rješenja je navedeno da nije sporno da rješenje o ustupanju stana u otkup od 19. aprila 1992. godine u sebi sadrži i rješenje o dodjeli stana kao i ugovor o korištenju stana, međutim da je apelant svojstvo nosioca stanarskog prava stekao nakon 1. aprila 1992. godine, da nije zaključio ugovor o kupovini stana niti je započeo sa otkupom predmetnog stana, da je do 19. aprila 1992. godine nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio J.P. o čijem se zahtjevu za povrat predmetnog stana još uvijek vodi postupak, da apelant ne posjeduje zapisnik na koji se poziva o uvođenju u posjed predmetnog stana niti saslušani svjedoci predloženi od strane apelanta pružaju dovoljno argumenata da je apelant ikada bio u posjedu stana, te da su svjedoci predloženi od strane vlasnika stana negirali da je apelant bio korisnik premetnog stana na dan 1. april 1992. godine, a što je potvrdio i odbor etažnih vlasnika zgrade. Služba je zaključila da apelant na dan 1. april 1992. godine nije bio nosilac stanarskog prava, a budući da apelant nije otkupio predmetni stan to se ne radi o njegovoj imovini, pa se apelant ne može smatrati aktivno legitimiranim licem za podnošenje zahtjeva za povrat stana imajući u vidu odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), prema kojim svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi, pa Služba zaključuje da je apelant podnio zahtjev za povrat stana kao privremeni korisnik.
3. Ministarstvo je rješenjem, broj 12-06/2-23-381/03 od 20. maja 2004. godine, odbilo žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepenog rješenja kao neosnovanu. Ministarstvo je navelo da je predmetni stan rješenjem Komande Garnizona Tuzla, broj 36-26/27-3 od 19. aprila 1992. godine ustupljen na otkup apelantu te da navedeno rješenje sadrži u sebi rješenje o dodjeli stana kao i ugovor o korištenju stana, ali da je obzirom na odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene apelantov zahtjev neosnovan. Obzirom da apelant nije otkupio predmetni stan Ministarstvo je zaključilo da je i po tom osnovu njegov zahtjev neosnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj U-192/04 od 4. oktobra 2005. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta usmjerena na poništenje rješenja Ministarstva, broj 12-06/2-23-
381/03 od 20. maja 2004. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su prvostepeni organ i tuženo Ministarstvo prilikom rješavanja apelantovog zahtjeva pošli od odlučne i među strankama nesporne činjenice da apelant do 1. aprila 1992. godine nije imao bilo kakav zakonom priznat pravni osnov za useljenje u predmetni stan budući da je rješenje Komande o ustupanju u otkup doneseno tek 19. aprila 1992. godine, te od također nesporne činjenice da apelant po osnovu tog rješenja nije nikada otkupio predmetni stan, pa su stoga pravilno postupili odbijajući apelantov zahtjev za povrat stana primjenom noveliranih odredaba člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene kojim je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana, zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaju da važe. Obzirom na navedeno po stajalištu Kantonalnog suda apelantu ne pripada pravo na povrat stana jer do 1. aprila 1992. godine nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), kojim je propisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, pri čemu se pod zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog tim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Sud je zaključio da je ponašanje upravnih organa zasnovano na zakonu te stoga, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ne postoji povreda apelantovog prava na dom. Sud je ocijenio nebitnim navode tužbe da je apelant uselio u predmetni stan u martu 1992. godine, a koji su navodi oprečni izjavama i navodima apelanta datim u toku upravnog postupka prema kojim proizilazi da je u predmetni stan uselio tek 19. aprila 1992. godine, jer ti navodi i kada bi bili tačni ne bi bili od uticaja na drugačije rješavanje konkretne pravne stvari s obzirom na, među strankama nespornu činjenicu, da do 19. aprila 1992. godine apelant nije imao bilo kakav pravni osnov za useljenje u sporni stan.
5. U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena sljedeća apelantova ustavna prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, da su prilikom donošenja rješenja od strane upravnih organ učinjene bitne povrede postupka, da «obrazloženje prvostepenog rješenje sadrži takve kontradiktornosi da se iz njega ne vidi koje činjenice je prvostepeni organ utvrdio» budući da se navodi da je apelant svojstvo nosioca stanarskog prava stekao poslije 1. aprila 1992. godine, zatim navodi da apelant uopšte nije bio u posjedu predmetnog stana, a potom da se apelant smatra privremenim korisnikom». Apelant dalje smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno budući da prvostepeni organ prihvata da je J.P. bio korisnik stana do 19. aprila 1992. godine mada je apelant uselio u predmetni stan polovinom marta 1992. godine budući da je kao pripadnik bivše JNA morao napustiti svoj stan u Slavonskoj Požegi, smatra da drugostepeni organ nije dao ocjenu provedenih dokaza a osobito zašto se ne prihvataju tvrdnje svjedoka predloženih od strane apelanta. Apelant podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava da je dom pojedinca u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje to lice koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito te apelant zaključuje «da je data samo pravna ocjena relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i nepotpuna pravna ocjena odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene i da nisu razmatrani standardi i kriterijumi iz člana 8. Evropske konvencije» te da s toga osporena presuda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na dom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
9. Ustavni sud, međutim, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene sudu, konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene i ZSO odbili apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana. Organi uprave i sud su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljne razloge za takve odluke. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da organi uprave i sud u apelantovom slučaju u tri instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, pri čemu su iscrpno obrazložili zašto navodi i dokazi apelanta ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ovo tim prije što apelant ne spori činjenicu da je rješenje Komande Garnizona Tuzla o ustupanju stana u otkup doneseno 19. aprila 1992. godine, te apelant zaista na dan 1. april 1992. godine, obzirom na odredbe Zakona o prestanku primjene, nije imao svojstvo nosica stanarskog prava niti člana porodičnog domaćinstva u kom slučaju bi imao pravo na povrat stana pod uvjetom da je predmetni stan koristio. Međutim iz utvrđenja upravnih organa proizilazi da apelant nije bio niti korisnik predmetnog stana, jer osim rješenja o ustupanju stana u otkup i izjava svjedoka predloženih od strane apelanta, a kojim prvosteni organ nije poklonio vjeru navodeći za takav stav razloge, apelant nema bilo kakav dokaz koji bi ukazivao da su njegove tvrdnje o useljenju u predmetni stan u martu 1992. godine zaista istinite, tim prije jer je zahtjev za povrat predmetnog stana podnio i J.P prethodni nosilac stanarskog prava. Ustavni sud dalje konstatira da je je u prvostepenom rješenju navedeno da dokazi apelanta da je državljanin BiH, da mu je prestala aktivna vojna služba, da je pod prinudom napustio stan na kojem je bio nosilac stanarskog prava u Slavonskoj Požegi, da ima status izbjeglog i raseljenog lica u Tesliću i dr. nisu mogli uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari. Osim navedenog apelant u apelaciji praktično ponavlja navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a koje navode već isticao u tužbi radi poništenja drugostepenog rješenja a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude pri čemu su jasno i nedvojbeno naveo da je apelantov zahtjev za povrat stana odbijen primjenom odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, a u vezi sa člana 11. st. 1. i 2. ZSO.
11. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo makar i naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant dalje smatra da mu je odlukom suda i upravnih organa povrijeđeno pravo na dom iz član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. U kontekstu te tvrdnje Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je već cijenio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude, broj U-192/04 od 4. oktobra 2005. godine, u čijem je obrazloženju navodeno da se apelant neosnovano poziva na povredu ovog ustavnog prava budući da je odredbama člana 8. stav 2. Evropske konvencije propisano da državni organi neće ometati ostavarivanje ovog prava osim ako je takvo ometanje u skladu sa zakonom. Naime, navodi apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da «obrazloženje prvostepenog rješenje sadrži takve kontradiktornosi da se iz njega ne vidi koje činjenice je prvostepeni organ utvrdio» nužno ne ukazuju na povredu prava na koja se apelant poziva, niti ti navodi po mišljenju Ustavnog suda mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari u smislu da se apelantu dozvoli povrat predmetnog stana. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sud apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana odbili na osnovu primjene člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene prema kojim odredbama svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana, zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaju da važe, te se stoga stiče zaključak da je apelant imao svojstvo nosioca stanarskog prava. Međutim iz utvrđenja upravnih organa i suda iznesenog u obrazloženju osporenih odluka, neovisno od njegovih tvrdnji da koristi stan od marta 1992. godine, nedvojbeno proizilazi da apelant po osnovu navedenog rješenja nije uselio u predmetni stan te dakle nije u smislu člana 11. ZSO ni stekao stanarsko pravo pa bi stoga apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana također bio odbijen primjenom člana 3. Zakona o prestanku primjene kojom odredbom je propisano da nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Obzirom na navedeno Ustavni sud konstatira da predmetni stan nije nikad ni bio apelantov dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u kom bi slučaju apelant imao pravo napovrat predmetnog stana. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
13. Apelant također navodi da mu je osporenimm odlukama Kantonalnog suda, i upravnih organa povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović