Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2509/05 (S. K. i S. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2509/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2509/05, rješavajući apelaciju Senada Karišika i Senke Musić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Karišika i Senke
Musić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-
86/05 od 23. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2045/90 od 11. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Karišik (u daljnjem tekstu: apelant) i Senka Musić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koje zastupa advokat Drago Reljić, podnijeli su 8. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-86/05 od 23. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2045/90 od 11. novembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-2045/90 od 11. novembra 2004. godine, utvrđeno je da tužilac S.K. nije otac malodobnog apelanta rođenog 8. aprila 1988. godine u Tuzli i upisanog u matičnu knjigu rođenih koja se vodi za mjesto Tuzla pod rednim brojem 1543 za godinu 1988. godinu od majke Senke Musić rođene Hasić iz Tuzle te je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je između tužitelja i apelantice nije sporno da su nekoliko mjeseci živjeli vanbračno, da su potom 5. oktobra 1985. godine zaključili brak, da je bračna zajednica nekoliko puta prekidana, da je brak razveden presudom Osnovnog suda u Tuzli, broj P-3631/86 od 3. septembra 1987. godine, koja je potvrđena presudom Višeg suda u Tuzli, broj Gž-
490/88 od 24. maja 1988. godine, te da su tužitelj i apelantica od početka desetog do početka jedanaestog mjeseca 1987. godine živjeli zajedno u stanu tužitelja ali da u tom periodu njih dvoje nisu imali nikakve kontakte. Također je kao nespornim utvrđeno da je apelantica rekla tužitelju da je trudna 3. septembra 1987. godine, da je tužitelj za rođenje apelanta saznao isti dan kad je rođen dakle 8. aprila 1988. godine, a da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio sudu 8. avgusta 1990. godine. Sud je konstatirao da je u toku postupka izveden dokaz vještačenjem koje je izveo Zavod za transfuziologiju Sarajevo pod brojem 02-01-238/91 od 28. maja 1991. godine te da je pojašnjenje pismenog nalaza i mišljenja i odgovor na pitanja dala prof. dr. V.B. koja je i radila navedeni nalaz. Prema tom nalazu očinstvo tužitelja je isključeno analizom tkiva po HLA sistemu odnosno utvrđeno je da tužitelj nije biološki otac apelanta. Sud je odbio kao neosnovane prigovore apelanata da je tužitelj zakasnio sa podnošenjem tužbe sa obrazloženjem da je članom 125. Porodičnog zakona propisano da se tužba za osporavanje očinstva može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za činjenicu na osnovu koje se može zaključiti da tužilac nije otac djeteta a najkasnije do završetka desete godine života djeteta, te da je članom 124. istog Zakona propisano da muž može osporavati očinstvo djeteta koje je rodila njegova žena za vrijeme trajanja braka ili prije isteka 300 dana od prestanka braka, ako smatra da mu nije otac, zaključivši da je tužitelj samo sumnjao da on nije otac apelanta jer u tim trenucima nije imao nikakav dokaz iz kog se može izvući takav zaključak. Sud je konstatirao da tužitelj do navedenog nalaza i mišljenja kojeg je uradio Zavod nije mogao opravdano zaključiti da on nije otac apelanta. Stoga je sud zaključio da subjektivni rok za podnošenje tužbe za osporavanje očinstva iz člana 125. Porodičnog zakona počinje teči od dana kad je muž majke djeteta saznao da postoje činjenice iz kojih je zaključio da on nije otac, a ne od momenta kada je samo posumnjao u svoje očinstvo. Sud je dalje naveo da tužitelj nije propustio rok od deset godina čak i ako bi se taj rok računao od momenta kad mu je apelantica prvi put saopćila da je trudna i da je dijete koje nosi njegovo.
4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-86/05 od 23. septembra 2005. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka. Sud je zaključio da su neosnovani prigovori apelanata vezani za pogrešnu primjenu člana 125. stav 1. Porodičnog zakona ponovivši utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda te konstatirao da je po saznanju tužitelja apelantica u kritičnom periodu od faktičkog raskida bračne zajednice u aprilu mjesecu 1987. godine pa do razvoda braka 3. septembra 1987. godine, dakle u periodu u kojem je po njenoj izjavi imala odnose sa tužiteljem, bila sa drugim muškarcima, pa je razumljivo da je na osnovu takvih saznanja tužitelj sumnjao u očinstvo nad malodobnim apelantom te je podnio tužbu za osporavanje očinstva. Sud je naveo da i objektivni momenat, rođenje apelanta 8. aprila 1988. godine, ne predstavlja odlučnu činjenicu za subjektivni rok za podnošenje tužbe za osporavanje očinstva. Dalje je navedeno da je tužitelj tužbu za osporavanje očinstva podnio u objektivnom zastarnom roku, a u provedenom postupku vještačenja je utvrđeno da on nije apelantov otac. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao valjane razloge zbog kojih je odlučio da tužitelj sa tužbom za osporavanje očinstva nije zakasnio te kad je, obzirom na nalaz i mišljenje Zavoda za transfuziologiju, utvrdio da tužitelj nije otac malodobnog apelanta.
5. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena slijedeća ustavna prava: pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti eksplicitno ne navode razloge niti nude dokaze u čemu vide povredu navedenih ustavnih prava ali se iz apelacije može zaključiti da se ona odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da apelanti ponavljaju činjenično utvrđenje suda, tvrde da je apelant tužiteljev sin te ističu da su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno primijenili odredbe čl. 124. i 125. Porodičnog zakona budući da po mišljenju apelanata «u oba ova slučaja tužba je podnesena nakon isteka zakonskog roka i sudovi su pogrešno uzeli, odnosno, cijenili momenat od kojeg je tužitelj mogao zaključiti da nije otac djeteta a isto tako i rok od kada je brak razveden».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatuje da su Kantonalni sud i Općinski sud proveli postupak i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja da on nije otac apelanta dajući jasne i nedvosmislene razloge za takvu odluku.
9. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U kontekstu navedenog, budući da je sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelan u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj Gž-86/05 od 23. septembra 2005. godine.
11. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti osim paušalnog pozivanja na povredu ustavnih prava Ustavnom sudu nisu dostavili nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te Ustavni sud konstatuje da su navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović