Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2764/06 (A. i S. A.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2764/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP 2764/06 rješavajući apelacije Agima i Sameta Ademija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Agima Ademija i Sameta Ademija, podnesene zbog nedonošenja rješenja o obustavi postupka i nedonošenja odluke o prigovoru trećeg lica u predmetu Općinskog suda u Cazinu broj I-574/01, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Agima Ademija i Sameta Ademija, podnesene zbog nedonošenja rješenja o obustavi postupka i nedonošenja odluke o prigovoru trećeg lica u predmetu Općinskog suda u Cazinu broj I-574/01, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Agim Ademi (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Cazina koga zastupa advokat Alen Nakić, podnio je 2. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je zavedena pod brojem AP-2764/06, zbog nedonošenja rješenja o obustavi postupka u predmetu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-574/01. Prvoapelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu provođenje rješenja o izvršenju, broj I-574/01 od 3. oktobra 2001. godine, do okončanja postupka po ovoj apelaciji. Prvoapelant je dopunio apelaciju 3, 4. i 5. oktobra 2006. godine, te urgirao hitno postupanje u predmetu 9, 10, 11. i 12. oktobra 2006. godine.
2. Samet Ademi (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koga također zastupa advokat Alen Nakić, je 11. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju, koja je zavedena pod brojem AP-2823/06, zbog nedonošenja odluke o prigovoru koji je kao treće lice izjavio u istom izvršnom predmetu Općinskog suda broj I-574/01, te zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu provođenje izvršenja rješenja o izvršenju broj I-574/01 od 3. oktobra 2001. godine do okončanja postupka po ovoj apelaciji. Drugoapelant je 12. oktobra 2006. godine urgirao hitno postupanje u predmetu.
3. S obzirom da se u obje apelacije u suštini radi o istom pitanju koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2764/06.
4. Pored navedenog, apelanti, koje zastupa advokatica Jadranka Lojić su 20. aprila 2006. godine podnijeli drugu apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, roj Gž-
236/01 od 17. maja 2001. godine i broj Gž-437/03 od 5. jula 2004. godine i 21. oktobra 2004. godine te rješenja Općinskog suda broj Pl-50/00 od 13. decembra 2000. godine, rješenja broj Pl-3/01 od 27. marta 2003. godine i rješenja broj I-574/01 od 8. aprila 2005. godine, koja je zavedena pod brojem AP-1245/06, o kojoj apelaciji još uvijek nije odlučeno ali apelanti navode da apelacije podnijete Ustavnom sudu 2. i 11. oktobra 2006. godine o kojima se odlučuje u ovoj odluci ne čine sastavni dio prethodne apelacije, odnosno da se radi o zasebnim apelacijama, jer se odnose isključivo i samo na kršenje ljudskih prava apelanata koja proizilaze iz postupanja Općinskog suda u odnosu na podnesak prvoapelanta od 12. jula 2006. godine kojim traži obustavu izvršnog postupka odnosno u odnosu na prigovor drugoapelanta od 21. septembra 2006. godine.
5. Rješenjem Općinskog suda, broj I-574/01 od 3. oktobra 2001. godine, a na osnovu u odnosu na prvoapelanta pravomoćnog platnog naloga istog suda, broj PL-50/00 od 13. decembra 2000. godine, sud je, a radi namirenja potraživanja tražioca izvršnja u iznosu od 32.791,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos na način pobliže opisan u izreci rješenja i troškova postupka, odobrio predloženo izvršenje na poslovnim prostorijama, pobliže označenim u izreci rješenja, zabilježbom rješenja u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti i prodajom prvoapelantovog suvlasničkog dijela, te namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom.
6. Rješenjem istog suda, broj I-574/01 od 29. januara 2002. godine, odbijen je kao neosnovan prigovor prvoapelanta. Navedeno rješenje je postalo pravomoćno 15. februara 2002. godine.
7. Prvoapelant je 12. jula 2006. godine podnio Općinskom sudu podnesak-prijedlog za obustavu izvršnog postupka u smislu člana 226. a u vezi sa članom 113. stav 5. Zakona o izvršnom postupku navodeći da je izvršenje određeno na nepokretnosti koja nije upisana u zemljišne knjige.
8. Zaključkom Općinskog suda I-574/01 od 12. septembra 2006. godine određeno je ročište za prodaju ½ idealnog suvlasničkog dijela nekretnine označene kao poslovni prostor, sa generalijama kao u izreci zaključka, koji se nalazi u stambeno poslovnoj zgradi, izgrađenoj na kč. br.1329/1 k.o. Cazin grad, upisana u PL-289/09, a koji je vanknjižno suvlasništvo prvoapelanta, sa dijelom ½ i drugoapelanta sa dijelom ½, za dan 13. oktobar 2006. godine. U zaključku je između ostalog navedeno da suvlasnik koji nije izvršenik ima pravo da onemogući prodaju suvlasničkog dijela tako da zatraži da se na njega prenese suvlasnički dio izvršenika pod uvjetom da isplati iznos koji odgovara vrijednosti izvršenikovog suvlasničkog dijela.
9. Drugoapelant je kao treće lice 21. septembra 2006. godine Općinskom sudu podnio prigovor tražeći da sud proglasi nedopuštenim izvršenje rješenja broj I-574/01 od 3. oktobra 2001. godine navodeći da je njegov udio u predmetnoj nekretnini veći od udjela prvoapelanta.
10. U dopuni apelacije 16.oktobra 2006. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud da je Općinski sud 13. oktobra 2006. godine održao ročište za prodaju suvlasničkog dijela nekretnine prvoapelanta te da je ista shodno članu 69. Zakona o izvršnom postupku ustupljena drugoapelantu nakon što je položio iznos koji odgovara vrijednosti prvoapelantovog udjela u toj nekretnini.
11. Apelanti smatraju da je nedonošenjem rješenja po prijedlogu za obustavu izvršnog postupka odnosno nedonošenja odluke o prigovoru trećeg lica došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da im je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što sud nije postupio po njigovom prijedlogu odnosno prigovoru zbog čega je po apelantima «prekršio obavezu osiguravanja učinkovitog prava na pristup sudu» odnosno da se u slučaju apelanata radi o očito proizvoljnoj primjeni prava. Povredu prava na imovinu apelanti vide u tome što predmet izvršenja predstavlja njihovo zajedničko vlasništvo koje ne može biti predmet izvršenja dok se ne utvrde njihovi suvlasnički dijelovi.
Dopustivost prima facie
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelanti navode da je zbog nedonošenja rješenja o obustavi postupka odnosno nedonošenja odluke o prigovoru trećeg lica povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju budući da predmetna nekretnina predstavlja njihovo zajedničko vlasništvo, da ista uopće ne može biti predmet izvršenja prije nego se utvrde njihovi suvlasnički dijelovi u predmetnoj nekretnini. Argumente za takav svoj stav apelanti nalaze i u odluci Ustavnog suda AP-1086/04 od 2. decembra 2005. godine.
15. Ustavni sud prvenstveno konstatira da činjenični i pravni suptrat iznesen u odluci Ustavnog suda AP-1086/04 od 2. decembra 2005. godine nije analogan sa situacijom u ovom predmetu budući da se u tom slučaju radilo o namirenju potraživanja tražioca izvršenja prodajom nekretnine na kojoj se kao vlasnik ne vodi izvršenik već njegov bračni drug, te se radilo o prodaji nekretnine kao cjeline, dok se u konkretnom slučaju radi o prodaji isključivo suvlasničkog dijela nekretnine kao samostalnog predmeta izvršenja.
16. Ustavni sud dalje konstatira da se u konkretnom slučaju nesporno radi o imovini prvoapelanata koja činjenica nije dovedena u pitanje u toku postupka budući da su upravo sudovi a na prijedlog tražioca izvršenja i donijeli rješenje o izvršenju na ½ nekretnine prvoapelanta.
17. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da nedonošenje rješenja o obustavi postupka i nedonošenja odluke o prigovoru trećeg lica ne predstavlja «miješanje» u pravo na imovinu, kojim bi apelantima bilo uskraćeno pravo na «mirno uživanje u imovini» ili kojim bi bili «lišeni» prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Naime, eventualno miješanje u pravo na imovinu prvoapelanata bilo je moguće u postupku donošenja rješenja o izvršenju. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da su argumente po kojima predmetna nekretnina nije suvlasništvo već predstavlja zajedničko vlasništvo prvoapelanata stečeno u porodičnoj zadruzi, u kojem suvlasnički dijelovi nisu određeni ali su odredivi, prvoapelant mogao isticati u postupku donošenja rješenja o izvršenju broj I-574/01 od 3. oktobra 2001. godine, kojim je određeno da će se izvršenje provesti prodajom prvoapelantovog suvlasničkog dijela, te namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom. Budući da iz stanja spisa proizilazi da je prvoapelantov prigovor protiv navedenog rješenja odbijen kao neosnovan te da je rješenje postalo pravomoćno 15. februara 2002. godine, Ustavni sud zaključuje da prvoapelant nije koristio mogućnost izjavljivanja žalbe u kojoj je mogao osporavati to rješenje iz razloga na koje se poziva u apelaciji.
19. Vezano za navode drugoapelanta o povredi prava na imovinu Ustavni sud konstatira da je predmet izvršenja samo suvlasnički dio prvoapelanta te da se predmetno izvršenje dakle ne odnosi na imovinu drugoapelanta te su navodi drugoapelanta u tom dijelu paušalni i ničim potkrijepljeni. Drugoapelant je naime ukoliko tvrdi da je njegov suvlasnički dio veći od ½ mogao pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za utvrđivanje te okolnosti te bi, ukoliko bi izdejstvovao pravomoćnu odluku u tom smislu, njegovi navodi imali uticaja na rješenje konkretne pravne stvari.
20. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje, a imajući u vidu dokumentaciju dostavljenu uz apelaciju, da drugoapelant, bez obzira na protek vremena od dana donošenja rješenja o izvršenju, broj I-574/01 od 3. oktobra 2001. godine, do momenta podnošenja apelacije takav postupak nije pokrenuo.
21. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, niti je očigledno da nedonošenje rješenja o obustavi postupka i nedonošenja odluke o prigovoru trećeg lica došlo do oduzimanja ili ograničavanja pravo na uživanje te imovine te kako uz apelaciju nisu dostavljene dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
23. U konkretnom slučaju, obzirom da je apelanti eksplicitno navode da su njihova prava povrijeđena nedonošenjem rješenja po prijedlogu od 12. jula 2006. godine za obustavu izvršnog postupka odnosno prigovoru drugoapelanta od 21. septembra 2006. godine u predmetu Općinskog suda koji se vodi pod brojem I-574/01 Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati u odnosu na postupak u kojem su apelanti istakli prijedlog za obustavu odnosno prigovor. U tom postupku Općinski sud je na prijedlog tražioca izvršenja a na osnovu u pogledu prvaoapelanta pravomoćnog platnog naloga istog suda, broj PL-50/00 od 13. decembra 2000. godine, donio rješenje o izvršenju, broj I- 574/01 od 3. oktobra 2001. godine, koje je, obzirom da prvoapelant nije koristio mogućnost izjavljivanja žalbe u kojoj je mogao osporavati to rješenje iz razloga na koje se poziva u apelaciji, pravomoćno sa danom15. februarom 2002. godine. Navedeno rješenje je doneseno u izvršnom postupku, te stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
24. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, O.I. 46, str. 225). Navedenu praksu usvojio je i Ustavni sud, te je, također, zauzeo stav da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u slučaju da apelant propusti da iznese u parničnom postupku relevantnu činjenicu čije bi iznošenje možda utjecalo na drugačiji ishod tog parničnog postupka, jer iznošenje te činjenice u izvršnom postupku nije dovelo i nije moglo ni dovesti do novog i posebnog određivanja apelantovih građanskih prava u odnosu na parnični postupak (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine).
25. Navedeni stavovi se mogu primjeniti i u odnosu na konkretan predmet, jer je prvoapelant tražio donošenje rješenja o obustavi izvršnog postupka u kom je sud donio rješenje o izvršenju a na osnovu u odnosu na prvoapelanta pravomoćnog platnog naloga, broj Pl-50/00 od 13. decembra 2000. godine, te se stoga, u navedenom postupku nisu utvrđivala prvoapelantova građanska prava i obaveze, već su ista utvrđena upravo u postupku u kojem je donesena navedeni platni nalog. Obzirom da se dakle u izvšnom postupku nisu utvrđivala građanska prava i obaveze prvoapelanta, pa prema tome ta prava nisu mogla ni biti povrijeđena u tom postupku, to se građanska prava i obaveze prvoapelanta ne utvrđuju niti prilikom donošenja eventualnog rješenja o obustavi izvršnog postupka, koje rješenje pod određenim zakonom propisanim uvjetim sud može donijeti u jednoj od faza izvršnog postupka. Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Zatim, u odnosu na drugoapelanta Ustavni sud podsjeća da je smisao člana 6. stav 1. Evropske konvencije pružanje garancija pravičnog suđenja u postupcima u kojim se, između ostalog, utvrđuju građanska prava pojedinca. Obzirom da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što sud nije odlučio o njegovom prigovoru koji je podnio kao treće lice, Ustavni sud mora utvrditi da li postupak odlučivanja o prigovoru predstavlja građansko pravo drugoapelanta. Ne upuštajući se u ocjenu pravne osnovanosti i opravdanosti drugoapelantovog prigovora, Ustavni sud podsjeća da prema odredbama člana 51- 53. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 32/03 i 52/03) sud može o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili ga zaključkom može uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici što također ne sprečava provedbu izvršenja, niti ostvarivanje potraživanja tražioca izvršenja. Također je i članom 69. navedenog zakona propisano između ostalog da će sud suvlasnika koji nije izvršenik a kojem je osporen udio u stvari koja je predmet izvršenja, uputiti na parnicu protiv tražioca izvršenja, a i protiv izvršenika ako i on osporava njegovo pravo. Navedene odredbe se odnose i na vlasnike zajedničke imovine. Ustavni sud je već konstatirao da drugoapelant od momenta donošenja rješenja o izvršenju 2001. godine do podnošenja ove apelacije nije pokrenuo postupak za utvrđenje da je njegov dio u predmetnoj nekretnini veći od prvoapelantovog, a koji je postupak mogao pokrenuti. S toga će se o građanskim pravima i obavezama drugoapelanta dakle odlučivati u eventualnom parničnom postupku u kom će se utvrđivati da li su osnovane njegove tvrdnje da je njegov udio u predmetnoj nekretnini veći od udjela prvoapelanta. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom izvršnom postupku nisu određivala drugoapelantova građanska prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga se ovi navodi drugoapelanta moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
29. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović