Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2618/05 (Direkcija za privatizaciju Banja Luka)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2618/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2618/05, rješavajući apelaciju Direkcije za privatizaciju Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Direkcije za privatizaciju Banja Luka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-852/01 od 5. oktobra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Direkcija za privatizaciju Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-852/01 od 5. oktobra 2005. godine.
2. Rješenjem apelanta, broj 01-949-4/99 od 17. jula 2001. godine, odobren je Program privatizacije «Bonel» d.o.o. Banja Luka te je predviđeno da se u postupku privatizacije državnog kapitala, u iznosu preciziranom u izreci rješenja, 10% vrijednosti akcija državnog kapitala prenosi u Fond penzijsko invalidskog osiguranja, 5% na Fond za restituciju a da će se preostali dio državnog kapitala privatizovati vaučer ponudom 55% i 30% metodom licitacije.
3. Vrhovni sud je, odlučujući u upravnom sporu po tužbi «Bonel» d.o.o. Banja Luka protiv apelantovog rješenja, presudom broj U-852/01 od 5. oktobra 2005. godine, tužbu uvažio i osporeni akt apelanta poništio. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj podnio Program privatizacije tek dana 28. februara 2000. godine, nakon proteka roka iz člana 30. stav 1. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 24/98) te je apelant u smislu člana 32. Zakona bio dužan donijeti odluku najkasnije 20. oktobra 1998. godine a osporeno je rješenje doneseno 17. jula 2001. godine iz čega proizilazi da je apelant propustio zakonski rok za donošenje odluke u roku od 60 dana od dana isteka roka za predaju Programa, u kom slučaju se smatra da je program odobren. U tom slučaju apelant dakle nije mogao nakon isteka tog roka donijeti Program privatizacije na navedeni način.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da se istom apelantu nalaže da «umjesto poništenog donese novi akt koji je nezakonit, odnosno nemoguć za izvršenje, što ga čini apsolutno ništavim».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Obzirom da apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud prvenstveno mora odlučiti da li su garancije predviđene navedenim članovima uopće primjenjive na apelantov slučaj.
7. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda utvrđivanje da li je osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta.
8. U svojoj odluci broj AP-5/06 od 14. marta 2006. godine Ustavni sud je već konstatirao da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava pojam građanskih prava i obaveza autonoman i određuje se na osnovu posebnih činjenica u konkretnom predmetu te se primjenjuje neovisno od statusa strana u postupku odnosno neovisno da li je taj status javni ili privatni pri čemu je bitno da je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava: Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, stav 94; Konig protiv Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, st.88.-90. i X. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47.).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je osporenom presudom Vrhovnog suda poništen akt apelanta kojim je odobren Program privatizacije «Bonel» d.o.o. Banja Luka te određeni metodi privatizacije. Obzirom na navedeno nesporno je da je apelant u predmetnom postupku, rješavajući o pravu pravnog lica «Bonel» d.o.o. Banja Luka za odobrenje Programa privatizacije, neposredno primjenjujući materijalne propise, donio rješenje, broj 01-949-4/99 od 17. jula 2001. godine, kao organ državne vlasti pa se dakle u konkretnom slučaju ne radi o građanskom pravu ili obavezi apelanta već o njegovom ovlaštenju koje proizilazi iz pozicije apelanta kao državnog organa koji je prema članu 11. navedenog zakona ovlašten da provodi privatizaciju.
10. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u sporu koji se vodio pred Vrhovnim sudom nije odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta te shodno tome apelant ne može uživati zaštitu prava garantovanih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović