Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2549/05 (M. Š.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2549/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2549/05, rješavajući apelaciju Mirka Šmanje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Šmanje, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Kž-307/05 od 25. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj K-240/02 od 27. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Šmanja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, koga zastupa advokat Nenad Balaban , podnio je 12. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-307/05 od 25. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-240/02 od 27. maja 2005. godine. Apelant je dopunio/precizirao apelaciju 11. januara 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj K-240/02 od 27. maja 2005. godine, apelant i S.B. su oglašeni krivim što su, na način opisan u izreci presude, 4. aprila 1992. godine skupa sa M.B. protivpravno prisvojili dvadeset maskirnih vojničkih uniformi oštetivši Ministarstvo odbrane za iznos najmanje 3.000,00 KM, čime su počinili krivično djelo teške krađe iz člana 222. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) pa im je sud izrekao uslovnu osudu kojom je apelantu i S.B. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i istovremeno odredio da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne izvrše novo krivično djelo, te su na osnovu člana 95. stav 3. KZRS obavezani platiti paušal u iznosu od po 150,00 KM, a oštećeni je na osnovu člana 108. stav 2. navedenog zakona upućen na parnicu.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da su apelant i S.B. priznali da su tačni navodi optužbe, te da su postupali na način opisan u optužnici, čime su priznali objektivne elemente djela ali su osporili subjektivna obiježlja krivičnog djela navodeći da su postupali po nalozima komadanta D.V. i njegovog zamjenika P.L. Sud te navode apelanata i S. B. nije prihvatio smatrajući da su sračunati na ublažavanje vlastite krivične odgovornosti budući da nisu imali pismeni nalog za preduzimanje navedenih radnji, te obzirom na tu okolnost sud zaključuje da su apelant i S.B. bili svjesni da oduzimaju tuđu pokretnu stvar u namjeri da za sebe ili drugog pribave protivpravnu imovinsku korist. Sud je, nakon ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, i apealntu i S.B. izrekao uslovnu osudu i utvrdio kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i istovremeno odredio da se ista neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne izvrše novo krivično djelo smatrajući da će se istim postići svrha izricanja krivičnih sankcija.

4. Presudom Okružnog suda, broj Kž-307/05 od 25. oktobra 2005. godine, žalba apelantovog branioca je odbijena kao neosnovana te je potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude sud je naveo da su uniforme bile naručene isključivo za jedinicu protivdiverzanskog voda TO Šipovo, kojoj jedinici nisu pripadali apelant i S.B. te da su bili svjesni da oduzimaju pokretnu stvar u namjeri da za sebe ili drugog pribave protivpravnu imovinsku korist budući da uniforme nisu oduzeli da ih predaju jedinici za koju su bile namijenjene pa su po zaključku suda postupali sa direktnim umišljajem pri čemu su S.B. i M.B. pri sebi imali oružje, što predstavlja kvalifikatornu okolnost predmetnog krivičnog djela. Stoga je žalbeni sud zaključio da u toku postupka i u prvostepenoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i krivičnog zakona, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da je prvostepeni sud dao jasne i uvjerljive razloge iz kojih je pravilno zaključio da se u radnjama apelanta i S.B. stiču sva zakonska obilježja bića krivičnog djela teške krađe iz člana 222. stav 1. tačka 3. KZRS, a koje razloge je u cjelini prihvatio i Okružni sud.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što se presuda prvostepenog suda zasniva na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka jer iz provedenih dokaza proizilazi da se radnje apelanta ne mogu smatrati radnjom izvršenja krivičnog djela krađe, budući da nisu ispunjeni ni objektivni ni subjektivni elementi bića krivičnog djela jer je apelant postupao po nalogu svog komandira što isključuje njegovu krivičnu odgovornost. Apelant dalje navodi da su u presudi izostali valjani razlozi, da je činjenično stanje nepravilno utvrđeno i izveden pogrešan zaključak, a da drugostepena presuda nije odgovorila na bitne navode žalbe te apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud proveo postupak, izveo dokaze i primijenom važećih materijalno-pravnih propisa donio osporavanu presudu. Osnovni sud je za svoju odluku u obrazloženju presude dao jasne i nedvosmislene razloge. Ustavni sud također, konstatira da je Okružni sud svojom odlukom odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane pri čemu je cijenio sve žalbene navode apelanta te dao detaljno i jasno obrazloženje zašto iste nije prihvatio odnosno zbog čega nisu mogli uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari.

9. Nezadovoljstvo apelanata osporenim presudama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U kontekstu navedenog, budući da je redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je u cijelosti razmotrio Okružni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj Kž-307/05 od 25. oktobra 2005. godine.

11. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2549/05 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio