Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2108/05 (I. D.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2108/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP- 2108/05, rješavajući apelaciju Ilinke Dragaš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilinke Dragaš, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U- 588/04 od 30. juna 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilinka Dragaš (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emin Ćosić, advokat iz Sarajeva podnijela je 11. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-588/04 od 30. juna 2005. godine. Apelantica je 17. aprila i 3. jula 2006. godine dostavila dopune apelacije.
2. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj 303-2718-1/1 od 17. decembra 1998. godine, potvrđeno je da je apelantica na dan 30. april 1991. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu u ulici Palmira Toljatija broj 132.
3. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/III-23-913/02 od 30. decembra 2002. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-36/04 od 21. maja 2005. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelantice za izvršenje navedene CRPC odluke. Upravni organi su naveli da je rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje odluka CRPC koje su donesene prije 28. oktobra 1999. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izvršenju odluka CRPC, 18 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, a to je 28. april 2001. godine. Drugostepeni upravni organ je naveo da navodi apelantice izneseni u žalbi o tome da je ona zakasnila 16 dana nisu osnovani obzirom da je zahtjev za izvršenje odluke podnijela 24. juna 2002. godine, a krajnji rok je bio 28. april 2001. godine. U vezi navoda apelantice da joj kao neukoj stranci zakoni nisu bili dostupni drugostepeni organ je naveo da ovi navodi apelantice nisu mogli uticati na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari obzirom da se radi o rokovima koji su propisani zakonom, a da se CRPC 21. marta 2001. godine oglasio i saopćenjem za štampu u kome poziva nosioce odluka da odmah podnesu zahtjeve za izvršenje odluke CRPC i podsjetio da rok od 18 mjeseci za podnošenje zahtjeva za izvršenje CRPC odluka koje se odnose na stanarska prava, a koje su donesene prije 28. oktobra 1999. godine, ističe 28. aprila 2001. godine.
4. Zaključkom Uprave, broj 23-04/III-23-P-913/02 od 20. oktobra 2003. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-36/04 od 20. maja 2004. godine, odbačen je kao neblagovremen prijedlog apelantice za povrat u pređašnje stanje u predmetu po zahtjevu apelantice za izvršenje CRPC odluke.
5. Protiv rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-36/04 od 20. i 21. maja 2004. godine, apelantica je podnijela tužbu koju je Kantonalni sud presudom, broj U-588/04 od 30. juna 2005. godine odbio. Uvidom u navedenu presudu proizilazi da je sud smatrao da se tužbom osporava samo rješenje Ministarstva, broj 27/02-23-36/04 od 20. maja 2004. godine, te je stoga i razmatrao samo zakonitost i pravilnost tog rješenja. Sud je utvrdio da su rješenje tuženog i zaključak prvostepenog organa u vezi prijedloga apelantice za povrat u pređašnje stanje zakoniti i pravilni, te da su oni pravilno odlučili kada su navedeni prijedlog odbacili kao neblagovremen.
6. Apelantica navodi povredu prava na privatan, porodičan život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također apelantica navodi i povredu prava iz čl. II/4. i II/5.Ustava Bosne i Herecgovine. Apelantica se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je tuženi organ rok za podnošenje predmetnog zahtjeva pogrešno računao, te da je imala subjektivne probleme zbog kojih nije ranije podnijela zahtjev. Apelantica navodi da je Kantonalni sud u obrazloženju osporavane presude pridao značenje zaključku o odbacivanju prijedloga za povrat u pređašnje stanje, a ne razlozima odbacivanja zahtjeva za izvršenje CRPC odluke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP- 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP- 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, u odnosu na odluku o apelanticinom prijedlogu za povrat u pređašnje stanje sud je potvrdio odluke upravnih organa kojim je odbačen ovaj apelanticin prijedlog kao neblagovremen. To znači da apelantica prilikom korištenja ovog pravnog lijeka nije ispoštovala njegove formalne zahtjeve, pa prema navedenom pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova slijedi da apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu.
10. U odnosu na odluku kojem je odbačen apelanticin zahtjev za izvršenje CRPC odluke Ustavni sud nalazi da Kantonalni sud po tužbi apelantice uopšte nije razmatrao pravilnost i zakonitost ovog rješenja. Dakle, proizilazi da sud u konkretnom slučaju nije u cjelosti riješio o apelanticinoj tužbi jer je ona tužbu podnijela i protiv rješenja Ministarstva kojim je konačno odbačen njen zahtjev za izvršenje CRPC odluke. Ustavni sud konstatuje da je u smislu člana 192. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji se primjenjuje u konkretnom postupku u smislu člana 55. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 9/05), apelantica imala mogućnost da u roku od 30 dana od dana prijema presude od suda traži donošenje dopunske presude, što bi u konkretnom slučaju bio efektivan pravni lijek, a što ona nije učinila. Stoga, slijedi da apelantica i u ovom slučaju nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu.
11. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantica prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu nije iscrpila sve raspoložive pravne lijekove moguće po zakonu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović