Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1289/05 ("Pres-Sing" d.o.o. Sarajevo i S. A.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1289/05
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1289/05, rješavajući apelaciju «Pres-Singa» d.o.o., Sarajevo, i Senada Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija «Pres-Singa» d.o.o., Sarajevo, i Senada Avdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-17/05 od 15. marta 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-24/04 od 16. decembra 2004.
godine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-17/05 od 15. marta 2005. godine i
- Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-24/04 od 16.
decembra 2004. godine.
Nalaže se Kantonalnom sudu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Pres-Sing» d.o.o., Sarajevo, i Senad Avdić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. juna 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-17/05 od 15. marta 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-24/04 od 16. decembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i advokata Adila Loze, opunomoćenika tužioca Abduladhima Maktoufa zatraženo je 20. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Advokat Adil Lozo je dostavio odgovor na apelaciju 6. jula 2005. godine, Kantonalni sud 12. jula 2005. godine, a Vrhovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na ovu apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Abduladhim Maktouf (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je tužbu Kantonalnom sudu protiv apelanata, i to «Pres-Singa» d.o.o., Sarajevo, u svojstvu izdavača, kao prvotuženog, i Senada Avdića, u svojstvu autora, kao drugotuženog, zato što su u informativnoj reviji «Slobodna Bosna» broj 337 od 5. februara 2004. godine objavili novinski članak sa klevetničkim tvrdnjama o tužiocu, koje se odnose na slučaj Asima Fazlića, konkretno: da je tužilac kontroverzni biznismen koji je osumnjičen za milionske utaje poreza, organizirani šverc opojnim drogama i kriminal, da su mu u tom kriminalu pomogli Asim Fazlić i njegov rođak Mirsad Fazlić, da je Asim Fazlić u odgovoru po zahtjevu Interpola, a nakon raspisivanja potjernice, naveo da se radi o uglednom građaninu Bosne i Hercegovine i sposobnom biznismenu, da je tužilac pobjegao u Kanadu, a da je za taj navodni bijeg tužilac Asimu Fazliću platio iznos od 10.000 KM i da je tužilac doveden u vezu sa navodnim pripremama za ubistvo Huseina Ćosića, koji je, opet, iznio u javnost informacije o navodnim ilegalnim poslovima tužioca. Kantonalni sud je Presudom broj P-24/04 od 16. decembra 2004. godine za dio objavljene izjave, «nakon toga Maktouf bježi u Kanadu, a za tu uslugu Fazliću plaća iznos od 10.000 KM», apelantima odredio obavezu da solidarno isplate štetu tužiocu radi rušenja ugleda u iznosu od 3.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, kao i obavezu da se izreka donesene presude u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti objavi u listu «Slobodna Bosna», nalazeći da su apelanti objavljivanjem navedenog dijela teksta ispunili uvjet za građanskopravnu odgovornost, u smislu člana 6. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 59/02), zbog iznošenja činjenica koje nisu istinite i koje prezentirane na dati način predstavljaju tužioca kao lice koje je nesumnjivo počinilo krivično djelo davanja mita, čime je nanesena šteta tužiočevom ugledu. U ostalom dijelu tužiočev tužbeni zahtjev je odbijen, uz obrazloženje da se radi o iznošenju činjenica koje, prema podnesenim i potvrđenim optužnicama, nisu izmišljene, o iznošenju novinarskog mišljenja, a ne iznošenju neistinitih činjenica («kontroverzni biznismen»), te da se preostali dio spornog teksta odnosi na Asima Fazlića, a ne na samog tužioca.
6. Odlučujući po žalbama obiju strana u predmetnom postupku, Vrhovni sud je donio Presudu broj Gž-17/05 od 15. marta 2005. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U svom obrazloženju Vrhovni sud je potvrdio razloge kojima se pri donošenju presudu rukovodio prvostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
7. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje se ogleda u tome što sudovi nisu pravilno utvrdili sporne činjenice, jer se cjelokupni sporni tekst odnosi na Asima Fazlića, a tek uzgredno na samog tužioca, te u pristrasnosti sudova pri određivanju visine štete koju treba da naknade tužiocu, a koju su sudovi odredili pristrano, prema mišljenju apelanata, što proizlazi iz nedostajanja utvrđenih činjenica koje bi se dovodile u vezu i dokazivale pretrpljeni duševni bol tužioca i njegov stepen. Dalje, apelanti smatraju da je navedenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su njihovi napori da, u demokratskom procesu u kojem su posmatrači i prenosioci informacija, otkriju krivična djela i ozbiljne prekršaje proglašeni klevetničkim za šta su i kažnjeni.
b) Odgovor na apelaciju
8. U odgovoru na apelaciju opunomoćeni advokat tužioca navodi da u donesenim presudama ne vidi niti jednu od povreda koje apelanti navode, te dodaje da je i sâm nezadovoljan donesenim presudama, ali zbog toga što je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen samo u jednom dijelu.
9. Kantonalni sud u svom odgovoru navodi da je svoju presudu zasnovao u cijelosti na odredbama važećih propisa.
V. Relevantni propisi
10. Zakon o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 59/02) «Cilj Zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ('Službeni glasnik BiH' broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
Odgovornost za klevetu Član 6. u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stav 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 10. stav 1.
Odšteta Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete.»
11. Zakon o obaveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) «Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.»
12. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) «Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebice i sve dokaze zajedno.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
Član 125.
Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice. Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno.
Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.
Član 386. stav 2.
(2)Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.»
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž- 17/05 od 15. marta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. aprila 2005. godine a apelacija je podnesena 9. juna 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelanti se žale zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povrede prava na slobodu izražavanja, zagarantiranog članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]»
18. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku radi utvrđivanja naknade štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti navode apelanata da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. U predmetnom slučaju apelanti smatraju da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što tužilac nije dokazao da su, kao posljedica apelantovog izražavanja, za njega nastupili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda, odnosno da mu je nastala šteta u smislu odredaba iz člana 200. Zakona o obaveznim odnosima. Smatraju da povreda ugleda ne predstavlja pravno priznat oblik nematerijalne štete. Odgovornost za štetu, prema navodima apelanata, postoji tek kad se uzrok i posljedica dokažu, a u konkretnom slučaju sve da je kleveta i postojala, kao uzrok, tužilac nije dokazao posljedicu u vidu duševnih bolova. Prihvatajući tužiočeve navode da je samo objavljivanjem spornog teksta tužiocu nastala šteta, bez ijednog dokaza provedenog u vezi sa tim okolnostima, apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe iz člana 127. Zakona o parničnom postupku koje daju ovlaštenja sudu da prema svojoj ocjeni utvrđuje visinu štete.
20. U provedenom prvostepenom postupku tužilac je iznio da svoje poslovanje zasniva na povjerenju partnera u njegov ugled koji apelanti uporno ruše već duži vremenski period objavljivanjem različitih novinskih članaka zbog kojih trpi duševne bolove, jer ga kvalificiraju kao kriminalca, te predložio moguće dokazivanje, naglašavajući pri tome da je teško dokazati da on «nije ono što tuženi tvrde». Prvostepeni sud, ocjenjujući sve okolnosti ovog slučaja, zaključio je da iznošenje nedokazanih činjenica o davanju mita s ciljem pomaganja pri organiziranju tužiočevog bijega u Kanadu, putem novina koje su pristupačne velikom broju čitalaca, nesumnjivo nanosi štetu tužiočevom ugledu. O visini obeštećenja ovaj sud je odlučio na osnovu slobodne ocjene pozivajući se na član 127. Zakona o parničnom postupku. Drugostepeni sud je svojom odlukom usvojio jednak stav, potvrđujući zaključak da javno tretiranje nekoga kao kriminalca, prije donošenja sudske presude kojom se to potvrđuje, predstavlja rušenje ugleda lica na koje je usmjereno, da ugled podrazumijeva poštivanje koje pojedinac ima u okviru određene zajednice i tužilac ima pravo da ga brani pred sudom, da sveukupno provedeni dokazi nisu mogli utjecati na drugačiju odluku suda, kao i da je određivanje visine nematerijalne štete bez provođenja vještačenja u skladu sa zakonskim propisima. Oba suda su ustanovila da je tužilac žrtva djela klevete, da je ona izvršena javno objavljivanjem inkriminirajućeg članka o njemu, da je time povrijeđen ugled čije štetne posljedice trpi tužilac, te da je pravično odrediti isplatu naknade štete, u visini koja je određena slobodnom ocjenom.
21. Ustavni sud je već bio u prilici u prijašnjim predmetima da odlučuje o sličnim navodima i tom prilikom sud se pozivao na svoje prijašnje stavove prema kojima u njegovoj nadležnosti nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
22. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda je da u okviru svoje apelacione nadležnosti preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima, u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
23. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je svoju odluku obrazložio na način da «sud cijeni da ostali provedeni dokazi na glavnoj raspravi nisu mogli utjecati na drugačiju odluku suda», a pri tome ne navodi niti jedan utvrđen i konkretan dokaz koji bi dokazivao nanesenu povredu rušenja ugleda i štete kao posljedice tog djela. Drugostepeni sud potvrđuje ovakav stav, ne dajući u obrazloženju svoje presude niti jedan navod koji se odnosi na činjenicu rušenja tužiočevog ugleda. Na ovaj način redovni sudovi uspostavljaju princip koji je protivan važećim zakonskim normama zaključivanjem da samim negativnim navodima o licu koje se inkriminira a pri tome nije pravosnažno osuđeno automatski dolazi do rušenja ugleda tog lica, te samo preostaje da se utvrdi visina štete, koja «nesumnjivo» nastaje čim se radi o rušenju ugleda, također automatski. Naime, ni Zakon o zaštiti od klevete ni Zakon o obaveznim odnosima ne govore o «nesumnjivim ukazivanjima», koji su kao takvi, dakle nesumnjivi, samim sudijama koji vode postupak kao kriterij za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete za klevetu. Prema članu 200. Zakona o obaveznim odnosima, sud dosuđuje pravičnu novčanu naknadu, odnosno nematerijalnu naknadu «ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju». Također, prema članu 6. Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu je odgovorno «svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica», te, dalje, prema članu 10. istog zakona, šteta se određuje isključivo radi naknade nastale štete. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi dužni utvrditi da je nematerijalna šteta zaista nastupila i dosuditi naknadu kada to okolnosti slučaja, odnosno utvrđena nastala šteta tu naknadu i zahtijeva, upravo, u iznosu same štete.
24. Ustavni sud podsjeća da je usvajanjem novog Zakona o parničnom postupku unesena radikalna izmjena u parničnom postupku unošenjem raspravnog principa propisanog u članu 7. Zakona o parničnom postupku, koji je zamijenio raniji princip materijalne istine. U prenesenom značenju ovaj princip znači „koliko činjenica, toliko prava“ i podrazumijeva obavezu stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, kao i dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Podrazumijeva se da taj princip mora biti primijenjen i u predmetima koji se tiču klevete. Tužilac je naveo: «kao biznismen koji svoje poslovanje temelji na povjerenju svojih poslovnih partnera, kao i duševne bolove koje trpi već duže vremena jer ga tuženi već dulje vrijeme uporno kvalificiraju kao kriminalca, a za kriminal za koji ga nijedan zvanični organ nije pozvao; predlaže moguće dokaze, mada je teško dokazati, niti se može dokazivati da tužitelj nije ono što tuženi tvrde, pa nije ni umjesno od tužitelja očekivati da predlaže dokaze u tom pravcu...», ali dalje ne predlaže dokaze, niti je Kantonalni sud s tim u vezi izveo dokaze, nego je kao utvrđenu uzeo tu činjenicu primjenjujući princip da je «dovoljno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastanka štete oštećenom», poklanjajući na taj način povjerenje samim riječima tužioca, bez ikakvog obrazloženja i dokaza, isključivo prema vlastitom osjećanju i vjeri. Ustavni sud ukazuje i na član 8. Zakona o parničnom postupku prema kojem će sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, a dužan je da brižljivo i savjesno ocijeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Ustavni sud smatra da je za integritet redovnih sudova, a tako i ekonomičnost postupka izuzetno značajan ovaj princip koji podrazumijeva diskreciju suda u pogledu pitanja koje će činjenice utvrđivati, odnosno koje će dokaze izvesti u vezi s tim. Uvodeći princip da se pri kleveti šteta pretpostavlja, redovnim sudovima se praktično ostavlja mogućnost da ne utvrđuju okolnosti slučaja, a naročito jačinu bolova i njihovo trajanje, što opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu člana 200. Zakona o obaveznim odnosima. Ustavni sud naglašava da je u članu 125. Zakona o parničnom postupku jasno propisano koje činjenice ne treba da se dokazuju, i to: činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice; ako stranka činjenice koje je priznala porekne, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim; činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje ako zakonom nije nešto drugo određeno, te činjenice koje su općepoznate. Ustavni sud smatra da postojanje duševnih bolova kao posljedice povrede ugleda, odnosno časti, nisu općepoznate činjenice, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, nego činjenice koje redovni sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi provođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku.
25. Prema članu 127. Zakona o parničnom postupku, ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete ali se tačna visina iznosa ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će odlučiti prema svojoj ocjeni. Međutim, u konkretnom slučaju, u smislu člana 200. Zakona o obaveznim odnosima, određivanje okolnosti slučaja, a naročito jačina i trajanje duševnih bolova predstavljaju utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade, a ne određivanje činjenica za utvrđivanje visine iznosa te naknade, te dalje član 10. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete određuje da odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete, pa su, prema tome, sudovi dužni prvo utvrditi da postoje ove relevantne činjenice pa tek onda odlučiti o visini naknade. Ne namjeravajući da se upušta u način na koji će redovni sudovi utvrđivati visinu štete u predmetima koji se tiču klevete, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, na koju se ukazuje i u dijelu ove odluke u kojem se raspravlja o članu 10. Evropske konvencije, u predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) u kojem je Evropski sud zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer «ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu».
26. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za utvrđivanje pravnog osnova za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, okolnosti slučaja, narušeni ugled i štetu koju je tužilac uslijed toga pretrpio, jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje, nego su proizvoljno zaključili da postoji kleveta, pa samim tim i šteta i odgovornost apelanata, zbog čega je došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje.
27. Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine), smatra da je u parničnim postupcima koji se vode povodom zahtjeva za naknadu štete radi klevete, radi zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba Zakona o obaveznim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Samo na taj način će se izbjeći moguće proizvoljno postupanje redovnih sudova u pojedinačnim slučajevima kao što je to bilo u konkretnom slučaju.
28. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) slobodu izražavanja;» Član 10. Evropske konvencije glasi:
«(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.»
29. Sloboda izražavanja je conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva, te, stoga, jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava sa ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje te slobode, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zajamčenog ustavom, može biti tek izuzetak od pravila, u demokratskom društvu dopušten samo ako to pravilo ničim ne ugrožava nego ga potvrđuje.
30. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija ne znači samo ugroziti neka lična, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu funkciju presudnu za održavanje svakog demokratskog društva, pa stoga i samu demokratiju, kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
31. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto, presudan, a istovremeno i sporan ostaje način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
32. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
33. Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Castells (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnosilac osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu, optužujući je u štampi da je «kriminalna» i da «krije izvršioce zločina protiv naroda Baskije», smatrao je da «dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja putem medija».
34. Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda iz 1986. godine). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima «prostora za greške» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnosilac u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti, i policajce nazvao «zvijeri u uniformama», a odbranu policije nazvao «provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost», zaključio je da je podnosilac pokrenuo jedno bitno pitanje u svojoj zemlji i «dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa». U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
35. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, osim toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredaba i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
36. Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. član 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer «ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu».
37. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, njegov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv i, kako je već rečeno, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
38. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih».
39. Ustavni sud još mora utvrditi da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, cilj na koji se osporene presude pozivaju je zaštita ugleda ili prava drugih, a sredstvo je nalog suda apelantima da plate odštetu nanesenu tužiočevom ugledu i da uvod i izreku presude, po isteku roka od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, objave u listu «Slobodna Bosna», koji je sporni novinski članak i prvobitno objavio. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati postojanje «hitne društvene potrebe», koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
40. Istinitost vrijednosnih ocjena se ne može utvrđivati dokazima, a postojanje činjenica se može dokazati. Sporni dio teksta u ovom slučaju glasi: «nakon toga Maktouf bježi u Kanadu, a za tu uslugu Fazliću plaća iznos od 10.000 KM». Dakle, ovdje je riječ o iznošenju tačno određenih činjenica. Kantonalni sud je u postupku utvrdio da se protiv označenih lica ne vode krivični postupci radi uzimanja i davanja mita, niti se u podnesenim optužnicama ovo djelo spominje. Dalje, ovaj sud konstatira da se princip pretpostavke nevinosti mora poštivati i u informacijama koje se daju u štampi, te da se iznošenje ovakvih navoda pozivajući se na slobodu izražavanja i informiranja ne može dopustiti.
41. Prema navedenom, ograničenje slobode izražavanja apelanata ne odnosi se na iznošenje «vrijednosnih ocjena» od apelanata, nego na iznošenje tvrdnji o činjenicama koje su dokazive. U parničnom postupku sud nije ovlašten da utvrđuje činjenice događaja vezanog za mito, već se, u skladu sa zakonskim propisima, pozvao na nepostojanje optužnice, odnosno krivičnog gonjenja od nadležnih organa u vezi sa ovim djelom, što je u pogledu krivičnih djela jedina zakonita i pravilna mogućnost utvrđivanja istinitosti činjenica. S tim u vezi, redovni sudovi su ocijenili da su apelanti prekoračili dopuštenu granicu slobode izražavanja i potrebnu toleranciju tužioca, odnosno da su apelanti iznijeli činjenice koje nisu utvrđene kao istinite kao da jesu istinite. Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su redovni sudovi izašli izvan opsega dopuštene slobodne ocjene kada je u pitanju ocjena da li su apelanti učinili djelo iznošenja činjenica za koje nije utvrđeno da su istinite.
42. Međutim, da bi miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja bilo u skladu sa standardima Evropske konvencije i pozitivnim zakonskim propisima, mora biti zadovoljen i princip proporcionalnosti između cilja miješanja, u ovom slučaju zaštite prava na «istinu» tužioca, i sredstva miješanja, u ovom slučaju naloga suda apelantima da plate odštetu nanesenu tužiočevom ugledu i da uvod i izreku presude, po isteku roka od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, objave u listu «Slobodna Bosna». S obzirom na već rečeno o pitanju na koji način su sudovi odredili sredstva da bi se zaštitilo tužiočevo pravo u ovoj odluci u dijelu kod «pravičnog suđenja», Ustavni sud smatra da se ne može govoriti o proporcionalnosti između cilja i sredstva u slučaju u kojem redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o dosuđivanju naknade za nematerijalnu štetu, okolnosti slučaja, a naročito jačinu duševnih bolova i njihovo trajanje kao pravni osnov, nego su proizvoljno zaključili da postoje šteta i odgovornost apelanata za nju.
43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
44. U konkretnom slučaju redovni sudovi nisu utvrdili relevantne činjenice za donošenje odluke o postojanju pravnog osnova za naknadu štete, nego su proizvoljno zaključili da postoje šteta i odgovornost apelanata, zbog čega je došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje. Što se tiče navoda apelanata o povredi člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali pravilnu distinkciju između onoga što predstavlja vrijednosne ocjene i činjenice u odnosu na objavljenu informaciju, te da nisu izašli izvan dopuštenog stepena slobodne procjene u tom pogledu, ali nepravilnim utvrđivanjem sredstva, u ovom slučaju naknade štete, za zaštitu cilja, u ovom slučaju tužiočevog prava na «istinu», nisu stvorili potreban uvjet za ispitivanje principa proporcionalnosti između sredstva i cilja, koji je neophodno zadovoljiti pri dopuštenom miješanju u pravo na slobodu izražavanja.
45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović