Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2358/05 (Z. O.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2358/05

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2358/05, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Opačića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj Kž-2/05 od 25. januara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj K-174/02 od 6.

novembra 2003. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke je podnio 17. novembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-2/05 od 25. januara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-174/02 od 6. novembra 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), Okružnog suda i Osnovnog suda, zatraženo je 14. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovori na apelaciju su primljeni od Tužilaštva 21. jula 2006. godine, od Okružnog suda 24. jula 2006. godine i od Osnovnog suda 27. jula 2006. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 4. oktobra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Zbog osnovane sumnje da je počinjeno produženo krivično djelo «Lažno prijavljivanje krivičnog djela» iz člana 354. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 22/00, 33/00 i 37/01), ostvareno podnošenjem na desetine krivičnih prijava u dužem vremenskom periodu protiv sudija, tužitelja, te dužnosnika republičkih i općinskih tijela uprave, Tužilaštvo je pod brojem KT-286/02 od 20. maja 2002. godine protiv apelanta podnijelo optužni prijedlog Osnovnom sudu Banja Luka, koji je po primanju optužnog prijedloga zatražio da se za postupanje po ovom prijedlogu odredi nadležnost drugog suda. Okružni sud u Banjoj Luci je svojim Rješenjem broj KV-135/02 od 4. oktobra 2002. godine za vođenje ovog krivičnog postupka odredio Osnovni sud u Gradišci.

7. Nakon održanog glavnog i javnog pretresa, Osnovni sud je 6. novembra 2002. godine donio Presudu broj K-174/02 kojom je utvrđena apelantova krivica za djelo koje mu je optužnim prijedlogom stavljeno na teret i kojom je osuđen na novčanu kaznu od 2.500 KM. U provedenom postupku Osnovni je sud utvrdio da je apelant podnio nekoliko desetina krivičnih prijava u svoje ime ili kao opunomoćenik stranaka. Među krivičnim prijavama koje je podnio apelant posebno su utvrđivane: krivična prijava podnesena protiv sutkinje S.M. zbog krivičnog djela oduzimanja tuđe stvari, krivična prijava protiv sutkinje S.R. zbog krivičnog djela zloupotrebe povjerenja, krivična prijava protiv predsjednika suda V.B zbog krivičnog djela oduzimanja tuđe stvari, krivična prijava protiv sudije M.K. zbog krivičnog djela prikrivanja, krivična prijava protiv ministra M.D. podnesena zbog krivičnog djela zloupotrebe povjerenja, krivična prijava protiv sudije I.B. zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja. Utvrđeno je da su sve navedene krivične prijave odbačene, zbog toga što u radnjama prijavljenih nisu utvrđena bitna obilježja krivičnih djela. Apelant se u ovom postupku branio tvrdeći da je ovaj optužni prijedlog protiv njega podnijet kako bi ga se prestrašilo da bi prestao ukazivati na nezakonit rad sudija, tužitelja i ostalih dužnosnika u Republici Srpskoj, da je njegovih ukupno 35 podnijetih krivičnih prijava prihvatila i Nezavisna pravosudna komisija, a kao dokaz za opstruiranje sudija i tužitelja njegovog rada kao opunomoćenika i dokaz o počinjenju krivičnih djela koje je prijavio, naveo je činjenicu da «njegovi» predmeti nisu uzimani u rad prema redoslijedu, već su namjerno izostavljani, kako bi on sam imao štetu zbog nerješavanja njegovih predmeta i to u vidu nezadovoljstva njegovih klijenata. Osnovni sud je razmatrao ovaj apelantov navod, te je utvrdio da su sudije u pojedinim slučajevima uzimali u rad predmete primljene u sudu nakon predmeta u kojima je apelant bio opunomoćenik, ali da se ne radi o pravilu već o izuzecima, koji svoje opravdanje imaju u složenosti i hitnosti za rad u određenim predmetima, te da u svakom slučaju ne stoje apelantovi navodi izneseni u krivičnim prijavama protiv sudija i tužitelja. S ciljem utvrđivanja dokaza Osnovni sud je ispitao okrivljenog i svjedoke, ostvario uvid u krivične prijave podnijete Tužilaštvu i formirane spise predmeta po ovim prijavama, prijave podnijete Nezavisnoj pravosudnoj komisiji i njihove odgovore, određene spise predmeta i registre rada sudija po predmetima u kojima je apelant bio opunomoćenik. Na kraju, ovaj sud je kao posebnu okolnost prilikom utvrđivanja apelantove krivice istakao da se radi o pravniku s dugogodišnjim advokatskim iskustvom, koji je tim prije trebao znati što čini suštinu krivičnih djela koja je prijavljivao. Kao otežavajuću okolnost utvrdio je posebnu upornost apelanta u počinjenju ovog djela, a kao olakšavajuće okolnosti pri izricanju sankcije ovaj sud je vodio računa o tome da je apelant porodični čovjek, otac dva djeteta, koji je zašao u sedmu deceniju života.

8. Na ovu presudu apelant je izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji. Apelant je u svojoj žalbi posebno podvukao utvrđivanje činjenice direktnog umišljaja kod počinjenja krivičnog djela «Lažno prijavljivanje krivičnog djela», ističući da «neki pravnici, pa i sudije, završe radni vijek a ne nauče osnovne stvari iz prava, te je možda i on jedan od njih», čime je osporavao način na koji je prvostepeni sud zaključio da je on, kao dugogodišnji advokat, morao znati te da je i znao što čini suštinu krivičnih djela, za čije počinjenje je podnosio krivične prijave protiv sudija, tužitelja i dužnosnika Republike Srpske. Okružni sud, na kojeg je prenesena mjesna nadležnost sa Okružnog suda Banja Luka, je Presudom broj Kž-2/05 od 25. januara 2005. godine odbio ovu apelantovu žalbu, posebno obrazlažući dati apelantov navod zaključkom da apelant «nije kategoričan da mu nije bilo poznato što čini suštinu svakog krivičnog djela za koje je podnosio krivične prijave, te da je prvostepeni sud kritički cijenio obranu okrivljenog i okarakterizirao ju kao neuvjerljivu i neosnovanu, usmjerenu na izbjegavanje vlastite odgovornosti i s razlogom cijenio kao otežavajuću okolnost upornost u izvršenju ovog djela». Na raspravu održanu pred ovim sudom apelant je uredno pozvan, no na nju nije pristupio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant osporava odluke donesene u ovom postupku, navodeći da su donesene s ciljem da ga se spriječi u daljnjem poduzimanju radnji ukazivanja na nezakonit i nestručan rad pojedinih sudija i tužitelja. Kao dokaz za ovu tvrdnju apelant ističe da nema prava na pravni lijek na drugostepenu presudu. Apelant dalje navodi da je drugi razlog za donošenje ovakvih odluka taj što je u to vrijeme vodio upravni spor za proglašavanje ništavim rješenja o njegovom brisanju iz Imenika advokata. Na ovaj način apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na jednakost pred sudovima iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ističe da je optužnica podnesena na osnovu prikupljenih dokaza u zakonito provedenom postupku, te da je apelant imao pravično suđenje u dva stepena, gdje mu je bio omogućen puni pristup sudovima, zbog čega apelaciju smatra u potpunosti neosnovanom.

11. Okružni sud ovu apelaciju smatra neosnovanom, jer u provedenim postupcima ne vidi niti jednu radnju koja bi ukazivala na povredu bilo kojeg apelantovog prava.

12. Osnovni sud navodi da apelant u svojoj apelaciji ničim nije dokazao moguće povrede, te predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. Krivični zakonik Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 22/00, 33/00 i 37/01) «Lažno prijavljivanje krivičnog djela Član 354. stav 1.

(1) Ko prijavi neku osobu da je počinila krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, a zna da ta osoba nije počinitelj, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.»

14. Zakon o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te «Službeni glasnik RS» br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) «Član 16.

Pravo suda i državnih organa koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim sredstvima. Prenošenje mjesne nadležnosti Član 34. stav 1.

Kada je nadležni sud iz pravnih ili stvarnih razloga spriječen da postupa, dužan je o tome izvijestiti neposredno viši sud koji će po saslušanju javnog tužitelja, kada se postupak vodi po njegovom zahtjevu, odrediti drugi stvarno nadležni sud na svom području.

Član 282. stav 1.

Stranke i oštećeni mogu i nakon zakazivanja glavnog pretresa zahtijevati da se na glavni pretres pozovu novi svjedoci ili vještaci ili pribave drugi novi dokazi. U svom obrazloženom zahtjevu stranke moraju naznačiti koje bi se činjenice imale dokazati i kojim od predloženih dokaza.

7. Dokazni postupak Član 322. stav 4.

Stranke i oštećeni mogu do završetka glavnog pretresa predlagati da se izvide nove činjenice i pribave novi dokazi, a mogu ponoviti i one prijedloge koje je predsjednik vijeća ili vijeće ranije odbilo.

Osnovi zbog kojih se presuda može pobijati Član 363.

Presuda se može pobijati:

1)zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka;

2)zbog povrede krivičnog zakona;

3)zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stana;

4)zbog odluke o krivičnoj sankciji....

Žalba na presudu drugostepenog suda Član 391. stav 1.

(1)Protiv presude drugostepenog suda dozvoljena je žalba sudu koji odlučuje u trećem stepenu samo u sljedećim slučajevima:

1)ako je drugostepeni sud izrekao smrtnu presudu ili kaznu zatvora do dvadeset godina, ili ako je potvrdio prvostepenu presudu kojom je izrečena takva kazna;

2)ako je drugostepeni sud na osnovu održanog pretresa utvrdio činjenično stanje drugačije nego prvostepeni sud i na tako utvrđenom činjeničnom stanju zasnovao svoju presudu; 3)ako je drugostepeni sud preinačio presudu prvostepenog suda kojom je optuženi oslobođen optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi proglašava krivim.»

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima žalbenu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž- 2/05 od 25. januara 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 20. septembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 17. Evropske konvencije i pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

22. Apelant u apelaciji ne navodi konkretno način na koji su mu redovni sudovi svojim radnjama u provedenim postupcima povrijedili prava na pravično suđenje, već iznosi svoje mišljenje prema kojem je do cjelokupnog suđenja došlo iz namjere «da se ušutka u ukazivanju kriminalnih radnji pojedinih nositelja pravosudnih funkcija», kao i da se oteža njegov položaj u upravnom sporu, koji je u vrijeme predmetnog suđenja vodio radi proglašavanja ništavim rješenja o njegovom brisanju iz Imenika advokata. S obzirom na ovo, Ustavni sud će ispitati je li suđenje u ovom slučaju u cjelini izvršeno na način koji zadovoljava standard člana 6. Evropske konvencije.

23. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da je izvan nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

24. Konkretno, krivični postupak protiv apelanta je pokrenut podizanjem optužnog prijedloga nadležnog tužitelja, na osnovu prikupljenih dokaza koji su ukazivali da je apelant, podnošenjem «na desetine krivičnih prijava protiv sudija, tužitelja i dužnosnika Republike Srpske», počinio krivično djelo «Lažno prijavljivanje krivičnog djela», koje je kao takvo bilo određeno u to vrijeme važećeg Krivičnog zakonika. Iz razloga otklanjanja pristranosti u suđenju, a jer su se krivične prijave koje je apelant podnio odnosile na sudije i tužitelje pravosuđa s područja Banje Luke, suđenje u prvom stepenu je delegirano na Osnovni sud u Gradišci, a suđenje u drugom stepenu na Okružni sud u Doboju. U prvostepenom postupku sud je utvrdio da je apelant podnio na desetine krivičnih prijava, kako i stoji u samom optužnom prijedlogu, a kako je u postupku potvrdio i sam apelant, pri tome posebno utvrđujući za određeni broj sudija, tužitelja i jednog dužnosnika, uvidom u spise predmeta, djela za koja ih je apelant prijavio i odbačaj nadležnog tužilaštva za njih. Dalje, ovaj sud je razmatrao i navod apelanta da je postupanjem sudija u predmetima u kojima je on bio opunomoćenik, i to prekorednim rješavanjem kasnije prispjelih predmeta, čime je on trpio štetu zbog nezadovoljstva svojih stranaka, bio isprovociran na podnošenje krivičnih prijava, jer je u tome vidio način da spriječi ovakvu praksu pojedinih sudija. Sud je utvrdio da ovakvo postupanje sudija nije bilo pravilo, već da, iako su se desili određeni izuzeci koji svoje opravdanje za prekoredno rješavanje imaju u složenosti i hitnosti predmeta za rad, nisu bili usmjereni na opstrukciju apelantovog rada, te da u svakom slučaju ovi događaji ne predstavljaju činjenice dovoljne i potrebne za podnošenje krivičnih prijava protiv određenih sudija za djela navedena u krivičnim prijavama. Za vrijeme prvostepenog postupka, u kojemu je sud izvršio saslušanje svjedoka, ostvario uvid u podnesene krivične prijave i spise formirane prema njima, u prijave podnesene Nezavisnoj pravosudnoj komisiji, u određene predmete u kojima je apelant bio opunomoćenik, apelant je bio prisutan, s punim pravom aktivnog sudjelovanja, što niti sam apelant ne spori, kao što niti ne spori način na koji je sud provodio sve ove radnje. Osim datog navoda u vezi s prekorednim rješavanjem njegovih predmeta, apelant tokom ovog postupka nije dao niti jedan argument kojim bi opravdao svoje postupanje, niti je tražio izvođenje bilo kojeg drugog dokaza u svoju korist, iako je prema članu 282. stav 1. i članu 322. stav 4. Krivičnog zakonika imao to pravo, a sud mu svojim radnjama to pravo nije onemogućio.

25. U drugostepenom postupku Okružni sud je uredno pozvao apelanta na suđenje, na koje se apelant nije odazvao. U obrazloženju svoje presude ovaj sud je detaljno obrazložio razloge donošenja presude, posebno mjesto posvećujući apelantovom osnovnom žalbenom navodu. Ovaj sud je utvrdio da apelantov žalbeni navod, koji se odnosio na direktni umišljaj, koji, prema apelantovom mišljenju, nije dokazan u prvostepenom postupku jer on, iako dugogodišnji advokat, «možda nije znao što čini suštinu krivičnih djela koje je prijavljivao kao počinjena», usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti, jer apelant nije dao niti jedan dokaz koji bi dokazivao ovako neodređeno dati navod. S druge strane, prvostepeni sud je u provedenom postupku nesumnjivo utvrdio da je apelant, nezadovoljan što se njegovi predmeti na sudu ne rješavaju brzinom koju je on očekivao, što je jedini navod koji je apelant dao u provedenom postupku u svoju obranu, podnosio krivične prijave protiv pojedinih sudija, tužitelja i dužnosnika Republike Srpske, prijavljujući ih za krivična djela koja se ne mogu dovesti u vezu s apelantovim razlogom nezadovoljstva, a što je apelantu bilo poznato. Sudovi su na ovaj način cijenili i subjektivne i objektivne elemente bitne za utvrđivanje je li ostvarena suština predmetnog krivičnog djela.

26. U odnosu na apelantov navod da povredu svog prava na pravično suđenje vidi i u činjenici što je ovaj postupak tekao usporedo s postupkom upravnog spora koji je on pokrenuo radi utvrđivanja ništavosti rješenja o brisanju njegovog imena iz Imenika advokata, pri tome ne dajući nikakve navode niti dokaze na kojima bi zasnovao ovaj svoj stav, promatrajući provedeni krivični postupak u cjelini, Ustavni sud nije našao niti jedan element koji bi ukazivao na mogućnost da su redovni sudovi u ovom krivičnom postupku uspostavljali vezu između ovog i postupka upravnog spora apelanta, odnosno da su bilo koju činjenicu utvrđenu u ovom postupku, kao niti donesene odluke, na bilo koji način vezivali na upravni spor na koji ukazuje apelant.

27. Na kraju, apelant povredu svog prava na pravično suđenje vezuje i za nemogućnost izjavljivanja žalbe protiv drugostepene presude. Ovdje Ustavni sud želi podsjetiti na odredbu člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koja određuje: «Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.» U konkretnom slučaju, članom 363. Zakona o krivičnom postupku je utvrđeno pravo na žalbu drugostepenom sudu protiv osuđujuće presude donesene u prvom stepenu, kao i osnove za njegovo korištenje. Ovo pravo je apelant iskoristio, nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem i izrečenom sankcijom, te je bio pozvan na sjednicu na kojoj je odlučivano o njegovoj žalbi. Razlozi koji omogućavaju podnošenje žalbe na drugostepenu presudu su određeni u članu 391. stav 1. Zakona o krivičnom postupku i oni se ne mogu primijeniti na ovaj slučaj. Dakle, u ovom slučaju je osuđujuća prvostepena presuda potvrđena drugostepenom presudom donesenom po apelantovoj žalbi, što nije suprotno načelu izraženom u citiranoj odredbi člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

28. Iz svega iznijetog Ustavni sud zaključuje da u provedenim postupcima nije bilo radnji koje bi na bilo koji način ukazivale na eventualno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, već da se radi o mišljenju apelanta koji je, nezadovoljan osuđujućom presudom i krivičnom sankcijom određenom u postupku provedenom u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, s ciljem sprječavanja apelanta da dalje vrši krivično djelo «Lažno prijavljivanje krivičnog djela», što jeste cilj krivičnih sankcija, a ne «ušutkavanja» apelanta, kako to on sam iznosi u svojoj apelaciji. Stoga Ustavni sud apelantov navod o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije smatra u potpunosti neosnovanim. Ostali navodi

29. Imajući u vidu zaključke iz ove odluke koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

30. Cijeneći način na koji su predmetni postupak proveli u konkretnom slučaju redovni sudovi, Ustavni sud nije pronašao niti jedan element koji bi opravdavao apelantove navode u pogledu kršenja njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke.

32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2358/05 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio