Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2267/05 (J. V.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2267/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 9. studenog 2006. godine, u predmetu broj AP-2267/05, rješavajući apelaciju Jadranke Vukeljić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Jadranke Vukeljić, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli broj U-229/05, te protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-229/05 od 4. listopada 2006.

godine, Rješenja Federalnog ministarstva obrane, broj 03-11-1-72/03 od 30. travnja 2004. godine i Rješenja Odjela za obranu Živinice, broj 18-20-04-05-1-34/03 od 1. srpnja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Jadranka Vukeljić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Živinica, podnijela je 7. studenog 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane), broj 03- 11-1-72/03 od 30. travnja 2004. godine i Rješenja Odjela za obranu Živinice (u daljnjem tekstu: Odjel obrane), broj 18-20-04-05-1-34/03 od 1. srpnja 2003. godine, kao i zbog nedonošenja presude u razumnom roku od strane Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), u postupku broj U-229/05. Kako je 4. listopada 2006. godine Kantonalni sud donio Presudu broj U- 229/05, apelantica je dopunom apelacije 16. listopada 2006. godine obuhvatila i ovu presudu, osporavajući je na isti način kao i prethodno donesena rješenja.

2. Apelantica se 18. ožujka 2003. godine obratila Odjelu obrane sa zahtjevom da se njenom pokojnom suprugu prizna status pripadnika Oružanih snaga Armije BiH (u daljnjem tekstu: OS ABiH). Uz svoj zahtjev apelantica je dostavila Zapovijed Općinskog sekretarijata za obranu Živinice, broj 03/1-840-180/93 od 25. ožujka 1993. godine, kojom je njenom suprugu zapovjeđena predaja teretnog vozila za potrebe 2. Korpusa ABiH, Potvrdu o izuzimanju materijalnog sredstva – teretnog vozila Općinskog sekretarijata za obranu Živinice, broj 284/93 od 25. ožujka 1993. godine i Potvrdu o prijemu poziva od 25. ožujka 1993. godine, naslovljena na ime njenog supruga, prema kojoj se ima javiti na službu u 2. Korpus ABiH, te istu potvrdu naslovljenu na ime Hasana Aljića. Na ovaj način, te prijedlogom da se saslušaju određeni svjedoci, apelantica je htjela dokazati da je njen suprug bio pripadnik OS ABiH sve do 15. kolovoza 1995. godine, kada je ubijen u svom stanu u Živinicama.

3. Rješenjem broj 18-20-04-05-1-34/03 od 1. srpnja 2003. godine Odjel obrane zahtjev apelantice odbio je kao neutemeljen. Ovaj organ, uvidom u službene evidencije i saslušanjem svjedoka, utvrdio je sljedeće činjenice: da suprug apelantice nije prolazio kroz vojnu evidenciju OS ABiH, da je kao privatni autoprijevoznik bio angažiran na izgradnji i održavanju puta za potrebe obrane u ratnom razdoblju, da su osim supruga apelantice po principu radne obveze, na koju su građani BiH obvezni za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, na izgradnji puta Kladanj- Milankovići-Vareš i puta Stupari-Milankovići-Musići bile angažirane i druge osobe koje su također ili imale u posjedu kamione potrebne za ovu vrstu radova ili su znali upravljati ovim vozilima, u kom smislu su i ispitani svjedoci Tufik Zenunović, Fikret Smajić, Nezir Čivić i Hasan Aljić, a koji su svojim iskazima potvrdili da jesu obavljali poslove izgradnje i održavanja puteva, ali ne kao pripadnici OS ABiH, već po radnoj obvezi i da su za vrijeme vršenja te radne obveze susretali supruga apelantice na istim ili sličnim poslovima. Odjel obrane u ovom postupku utvrdio je da te osobe također ne prolaze kroz vojnu evidenciju OS ABiH za vrijeme i na temelju vršenja ovih poslova, te da je pisanim aktima predočenim od strane apelantice zapovjeđeno suprugu apelantice da preda teretno vozilo na korištenje 2. Korpusu ABiH. Osim uvida u službenu evidenciju 2. Korpusa ABiH, kroz koju suprug apelantice nije prolazio, ovaj organ ispitao je u svojstvu svjedoka i Šahbaza Smajića, radnika Sekreterijata za narodnu obranu za 1993. godine. Odjel obrane utvrdio je da je ABiH putem Općinskog sekreterijata za obranu mobilizirala teretno vozilo supruga apelantice za vojne potrebe, ali da samog supruga nije mobilizirala u formacijske snage ABiH, točnije u Inžinjerijsku brigadu Tuzla, već ga je povremeno pozivala na vršenje radne obveze.

4. Rješavajući po prizivu apelantice na Rješenje Odjela obrane, Ministarstvo obrane isti je Rješenjem broj 03-11-1-72/03 od 30. travnja 2004. godine odbilo kao neutemeljen. Ministarstvo obrane u obrazloženju svog rješenja navelo je da je prvostupanjski organ pravilno utvrdio činjenice, te da je na temelju utvrđenih činjenica sasvim jasno da suprug apelantice nije bio mobiliziran, jer mobiliziranje podrazumijeva točno određen formacijski raspored i vojne dužnosti, već da je svoj doprinos obrani zemlje dao ustupanjem teretnog vozila za potrebe ABiH, što je sukladno članku 53. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u OS i druge potrebe obrane («Službene list RBiH», broj 19/92), kao i povremenim obavljanjem određenih poslova za potrebe ABiH.

5. Nezadovoljna drugostupanjskim rješenjem, apelantica je 21. svibnja 2004. godine pokrenula upravni spor podnošenjem tužbe pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je apelanticu dopisom broj U-1402/04 od 25. ožujka 2005. godine obavijestio da njen predmet nije završen, te da je sukladno čl. 5. i 75. novog Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH», broj 9/05), njena tužba proslijeđena na postupanje nadležnom Kantonalnom sudu.

6. Kantonalni sud donio je Presudu broj U-229/05 od 4. listopada 2006. godine, kojom je odbio tužba apelantice kao neutemeljenu. Ovaj sud u obrazloženju odluke naveo je da tužiteljica nije dokazala da je njen pokojni suprug bio pripadnik OS ABiH, jer da isti nije bio evidentiran u službenim evidencijama OS BiH, niti je imao izdatu vojnu knjižicu, odnosno nije dokazala da je njen suprug bio pripadnik OS BiH, na način na koji je pripadnost OS BiH određena zakonskim propisima, točnije člankom 2. Zakona o OS RBiH («Službeni list RBiH», br. 4/92 i 13/04) i Zakonom o službi u ABiH («Službeni list RBiH», br. 11/92, 8/93 i 17/93). Suprug apelantice je, prema mišljenju Kantonalnog suda, sukladno članku 58. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u OS i druge potrebe obrane, dao na korištenje teretno vozilo OS ABiH na temelju Zapovijedi o mobiliziranju tog vozila, te je bio povremeno i angažiran na određenim poslovima za potrebe obrane, što je dužnost svakog građanina za vrijeme rata, ali što automatski ne znači pripadnost OS.

7. Apelantica smatra da su organi uprave te Kantonalni sud pogrešno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, sa očitom namjerom da njen zahtjev riješe negativno, čime su povrijedili njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu svog prava na pravično suđenje apelantica vidi i u trajanju ovog postupka, kojeg smatra nerazumno dugim. Razlog ovakvog postupanja organa uprave i Kantonalnog suda apelantica vidi u tome što su ona i njen pokojni suprug pripadnici, kako sama navodi, «nacionalne manjine», kojoj je posebice bilo teško živjeti za vrijeme rata na područjima pod kontrolom ABiH, ali i danas, a kao dokaz ove svoje tvrdnje uz apelaciju je dostavila i Presudu Okružnog vojnog suda u Tuzli broj IK-861/95 od 31. svibnja 1996. godine te Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj KŽ-601/96 od 21. studenog 1996. godine. Navedenim presudama je Juso Beširević, pripadnik ABiH, oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ubojstva supruga apelantice i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Na ovaj način apelantica vidi i povredu svog prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim ovih povreda, apelantica u svojoj apelaciji navodi i da su joj povrijeđena i sljedeća prava: pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, pravo na poštivanje doma i obiteljskog života iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo da ne bude podvrgnuta mučenju iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, te pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Imajući u vidu navode apelantice u pogledu toga u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su organi uprave i redoviti sudovi utvrdili činjenice i primjenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke tih organa i sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke organa uprave i redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima.

11. U konkretnom slučaju, apelantica smatra da su organi uprave i Kantonalni sud unaprijed donijeli odluku o negativnom rješavanju njenog zahtjeva, te su u tom pravcu vodili ovaj postupak, pri tome zanemarujući činjenice i materijalno pravo, koje je nedvojbeno, po njenom mišljenju, upućivalo na zaključak da njen suprug jeste bio pripadnik OS ARBiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su organi uprave proveli postupak u kojem su saslušali svjedoke, kako one koje su sami smatrali bitnim za svjedočenje u ovom slučaju, tako i one koje je predložila sama apelantica, izvršili uvid u dokumetne koje je predočila sama apelantica, te u službene evidencije 2. Korpusa A BiH, upoređujući ih i dovodeći u vezu sa izjavama svjedoka. Na ovaj način, organi uprave došli su do zaključka da suprug apelantice nije bio pripadnik OS ABiH, da je povremeno angažiran, zajedno sa drugim osobama, na vršenju određenih poslova za potrebe obrane, te da je njegovo teretno vozilo mobilizirano za vojne potrebe. Kantonalni sud, cijeneći prizivne navode apelantice, kako pojedinačno tako i u cjelini, a u odnosu na postupke provedene od strane organa uprave, nije našao niti jedan razlog koji bi upućivao na zaključak da su činjenice u ovom predmetu nepravilno utvrđene, odnosno da je materijalno pravo pogrešno primjenjeno, nakon čega je potvrdio rješenja donesena od strane organe uprave. Prema članku 53. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u OS i druge potrebe obrane, vlasnici sredstava dužni su za potrebe obrane predati svoja sredstva na zahtjev ovlaštenih korisnika, što vlasnike datih sredstava ne čini pripadnicima OS. Pripadnost OS određena je 2. Zakona o OS RBiH, gdje je određeno da OS čini ABiH, policija i naoružani sastavi koji se stavljaju pod kontrolu OS, dok je člankom 3. Uredbe sa zakonskom snagom o službi u ABiH određeno da su osobe u službi u ABiH vojne osobe, radnici na službi u ABiH i građani po ugovoru na radu u ABiH, s tim što su vojne osobe određene kao aktivne vojne osobe, vojaci i osobe u pričuvnom sastavu dok se nalaze na vojnoj dužnosti u ABiH. Iz svega navedenog, Ustavni sud ne može naći bilo kakve pokazatelje proizvoljnosti u radu organa uprave i Kantonalnog suda, kako u pogledu utvrđivanja činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te smatra da apelantica nema «opravdan» zahtjev u odnosu na način utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava u ovom slučaju u pogledu povrede prava na pravično suđenje.

12. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi i u dužini trajanja ovog postupka. Zahtjev za priznavanje statusa pripadnika OS ABiH njenog supruga, apelantica je podnijela 18. ožujka 2003. godine, po kojemu je prvostupanjsko rješenje Odjel obrane donio 1. srpnja 2003. godine, dakle nakon tri mjeseca i 12 dana. Po uloženom prizivu, Ministarstvo obrane donijelo je drugostupanjsko rješenje 30. travnja 2004. godine, dakle nakon devet mjeseci. Apelantica je nakon toga pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je 25. ožujka 2005. godine njen predmet, sukladno čl. 5. i 75. novog Zakona o upravnim sporovima, proslijedio Kantonalnom sudu na dalje postupanje. Nakon isteka od sedam mjeseci po primitku njene tužbe u Kantonalnom sudu, 7. studenog 2005. godine apelantica je izjavila reviziju Ustavnom sudu, između ostalog i zbog nerazumno dugog rješavanja po njenoj tužbi od strane Kantonalnog suda. Konačno, 4. listopada 2006. godine Kantonalni sud donio je odluku kojom je riješio o tužbenom zahtjevu apelantice, dakle po isteku godinu dana i sedam mjeseci od dana primanja tužbenog zahtjeva apelantice u ovom sudu. Postupak koji je vođen u tri instance, za vrijeme kojeg je došlo do ukidanja nadležnosti Vrhovnog suda za rješavanje u upravnim sporovima i dostavljanja predmeta na rješavanje Kantonalnom sudu, u trajanju od tri godine i šest mjeseci, nije prema mišljenju Ustavnog suda nerazumno dugo razdoblje za rješavanje ovog predmeta, zbog čega zaključuje da apelantica nije u ovom slučaju mogla biti «žrtva» povrede prava na pravično suđenje u odnosu na postupanje u razumnom roku.

13. Slijedom iznijetog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice u odnosu na povredu prava na pravično suđenje nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, kao i postupanjem u nerazumno dugom roku od strane organa uprave i Kantonalnog suda, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. U odnosu na navod apelantice da je odbijanjem zahtjeva za priznavanje statusa pripadnika OS ABiH za njenog supruga povrijeđeno i njeno pravo na nediskriminaciju, Ustavni sud prije svega želi podsjetiti na nesamostalan karakter članka 14. Europske konvencije. On ne može biti primijenjen ako nije uzet zajedno sa drugim člankom Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na gore dati zaključak u vezi sa povredom prava na pravično suđenje uz koje apelantica vezuje ovu povredu. Osim toga, Ustavni sud naglašava da su u ovom slučaju saslušana još četiri svjedoka, između ostalih i svjedoka koje je predložila sama apelantica, koji su također bili angažirani na povremenom obavljanju određenih poslova za potrebe obrane zajedno sa njenim suprugom, a kojima također za vršenje ovih poslova nije priznat status pripadnika OS ABiH. Nadalje, u odnosu na navod apelantice kojim ona ubojstvo svog supruga od strane pripadnika OS ABiH također vezuje za diskirminaciju, Ustavni sud smatra da se ovaj događaj ne može vezivati za odluke koje apelantica osporava ovom apelacijom. Naime, odlukama koje apelantica osporava odlučivano je o statusu pripadnika OS ABiH njenog supruga, dok je za ubojstvo njenog supruga utvrđena kaznena odgovornost i izrečena sankcija presudama Okružnog vojnog suda u Tuzli i Vrhovnog suda, osobi koja je izvršila ubojstvo njenog supruga. Stoga Ustavni sud smatra da je i ovaj navod apelantice, koji se odnosi na povredu njenog prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neutemeljen.

15. Što se tiče navoda apelantice da je osporavanim odlukama i u provedenim postupcima povrijeđeno i njeno prava pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, pravo na poštivanje doma i obiteljskog života iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo da ne bude podvrgnuta mučenju iz članka II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije te pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, Ustavni sud konstatira da apelantica, osim paušalnog navođenja povrede ovih prava, nije dala niti jedan navod niti dokaz koji bi na bilo koji način upućivale na zaključak da su navedene povrede u ovim postupcima bile moguće, niti sam Ustavni sud, cijeneći provedene postupke kroz pojedinačne radnje i u cjelini, nalazi bilo kakve elemente koji bi dovodile u pitanje navedena prava apelantice, zbog čega i ove navode smatra očigledno (prima facie) neutemeljenim.

16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

17. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2267/05 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio