Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2163/05 (S. Č.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2163/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2163/05, rješavajući apelaciju Samira Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Čauševića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

581/04 od 10. augusta 2003. godine, rješenja Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske, broj 01/0104/452-28/03 od 26. aprila 2004. godine, i rješenja Poreske uprave - Područni centar Prijedor, broj 03/0702-45-221/02 od 31. decembra 2003. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatiblna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Čauševića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

581/04 od 10. augusta 2003. godine, rješenja Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske, broj 01/0104/452-28/03 od 26. aprila 2004. godine, i rješenja Poreske uprave - Područni centar Prijedor, broj 03/0702-45-221/02 od 31. decembra 2003. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je, 24. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-581/04 od 10. augusta 2003. godine, rješenja Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija), broj 01/0104/452-28/03 od 26. aprila 2004. godine, i rješenja Poreske uprave - Područni centar Prijedor (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), broj 03/0702-45-221/02 od 31. decembra 2003. godine.

2. Rješenjem Poreske uprave, broj 03/0702-45-221/02 od 31. decembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva finansija, broj 01/0104/452-28/03 od 26. aprila 2004. godine, naloženo je apelantu da na ime plaćanja poreskih obaveza izvrši uplatu poreza na račun javnih prihoda u ukupnom iznosu od 17.002,01 KM. Nadležni poreski organi su utvrdili da je apelant obavljao djelatnost trgovine na malo opremom za lov i ribolov, pa pošto je iskazao maloprodajne kalkulacije i poslovnu knjigu prihoda i rashoda, obveznik je poreza na promet proizvoda u skladu sa važećim zakonskim propisima, po kom osnovu su mu i utvrđene obaveze plaćanja poreza.

3. Presudom Vrhovnog suda, broj U-581/04 od 10. augusta 2003. godine, tužba apelanta, izjavljena protiv drugostepenog rješenja, kao konačnog upravnog akta, odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je prihvatio razloge iznesene u rješenjima poreskih organa.

4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povređeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On smatra da mu je povređeno i načelo jednakosti građana Bosne i Hercegovine pred zakonom.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant smatra da mu je određivanjem plaćanja poreskih obaveza na način kako je to utvrđeno osporenim rješenjima povređeno njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ne vidi kako se mogu dovesti u vezu obaveza plaćanja poreskih dažbina sa povredom njegovov prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske koji je zaštićen članom 8 Evropske konvencije. Ovo posebno radi toga što apelant nije niti jednim dokazom potkrijepio svoju tvrdnju da plaćanje obaveza javno – pravnog karaktera vrijeđa njegovo navedeno ustavno pravo, već se radi o sasvim paušalnom navodu i tvrdnji. U tom smislu, apelant, dakle, ne posjeduje «opravdan zahtjev» niti je «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava, pa je apelicaja u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

8. U vezi apelantovog navoda da mu je ospornim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da se konkretan slučaj tiče apelantove obaveze da uplati javne prihode po osnovu poreskih obaveza, propisanih poreznim zakonodavstvom. Poreski organi uprave su svojim rješenjima, u postupku obračuna poreza, apelantu kao poreznom obvezniku naložili da izvrši uplatu utvrđenih poreznih obaveza u ukupnom iznosu od 17.002,01 KM. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, shodno svojoj ustaljenoj praksi (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-1445/05 od 13. oktobra 2005. godine), kao i praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava ( vidi odluku X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4 maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32), zaključuje da se apelant, u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog (javnog) zakonodavstva, ne može pozvati na povredu ustavnog prava na imovinu, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, osim ukoliko ne dođe do očigledne zloupotrebe toga prava. Naime, kako se u konkretnom slučaju radi o nametanju obaveza iz javnog prava, te kako Ustavni sud nije našao da postoje očigledne zloupotrebe tog prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2163/05 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio