Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2261/05 (R. i S. I.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2261/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj, 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP 2261/05, rješavajući apelaciju Ratka i Stane Inđić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stane i Ratka Inđića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-

1235/05 od 9. sepembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko i Stana Inđić (u daljnjem tekstu: apelanti ) iz Prijedora, koje zastupa Živko Dragosavljević, advokat iz Prijedora, podnijeli su, 7 novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud ), broj Gž-1235/05 od 9. sepembra 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Prijedoru, broj P-564/04 od 18. maja 2005. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da ih je Radomir Inđić (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao u poslednjem mirnom i faktičkom suposjedu na pomoćnim zgradama i nekretninama i to tako što je, postavljanjem reze i katanaca na ovim objektima, oduzeo suposjed apelantima. Ispitujući činjenice predmeta i provodeći dokaze, prvostepeni sud je donio ovakvo rješenje shodno članu 78. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima koji propisuju da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca.

3. Rješenjem Okružnog sud,a broj Gž-1235/05 od 9. septembra 2005. godine, uvažena je žalba tuženog, prvostepeno rješenje je preinačeno tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Okružni sud je našao da su osnovani žalbeni navodi tuženog u vezi pogrešne primjene materijalnog prava, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi da je tuženi počinio smetanje posjeda apelanata navedenog dana na način opisan u prvostepenom rješenju.

4. Obrazlažući odluku, Okružni sud ističe da je članom 78. stav 1 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službene list SFRJ» broj 6/80 i 36/80 i Službeni glasnik Republike Srpske broj 38/03) utvrđeno da posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja (smetanja posjeda). Isto tako, stavom 1 člana 83. istog zakona je precizirano da Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu na utvrđivanje smetanja posjeda ne utječu pravo na posjed, pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika. Apelanti u toku postupka nisu uspjeli dokazati da je tuženi omeo njegov zadnji miran posjed spornih nekretnina.

5. Apelanti se žale da im je osporenim rješenjem povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Okružni sud očigledno proizvoljno ocjenio činjenice i dokaze koje nije posebno ni izvodio. Uslov da drugostepeni sud preinači odluku prvostepenog suda bio bi da prvostepeni sud nije utvrđivao činjenice predmetnog spora osim čitanja isprava i zapisnika, što očito ovdje nije slučaj. Dajući apsolutnu dokaznu snagu službenoj zabilješci o događaju, a zanemarujući sva ostala dokazna sredstva, Okružni sud je proizvoljno primjenio pravo i ugrozio pristup sudu apelantima, zaključuje se u navodima apelacije.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelanti u apelaciji ističu da, u konkretnom postupku, nisu imali pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud zapaža da zaštitu posjeda kao faktičkog stanja, posjednik može sudskim putem tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje posjeda i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine, od nastalog smetanja. Propisani rokovi su prekluzivne prirode i njihovim propuštanjem gubi se pravo na posjedovnu zaštitu. Iz teksta zakona proizilazi da su za odlučivanje u parnicama za smetanje posjeda bitne dvije činjenice i to: da je tužilac bio u poslednjem mirnom posjedu i da ga je tužena strana smetala u tome. Pravo na posjed, pravni osnov posjeda kao i savjesnost posjednika nisu od uticaja na donošenje odluke u ovom parnicama. Iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi, kako je utvrdio drugostepeni sud, da je tuženi počinio smetanje posjeda navedenog dana na način kako je opisano u prvostepenom rješenju.

9. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Okružni sud je dao detaljna obrazloženja za svoju odluku, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanta, koje je isti tokom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanata, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje Okružnog sudu prilikom odlučivanja da li je bilo smetanja posjeda.

10. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije.

11. Apelanti se žale da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnrorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je tuženi smetao apelante u poslednjem mirnom i faktičnom posjedu, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegov navod o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2261/05 (R. i S. I.) | Sudska praksa | Aktio