Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2519/05 (G. J.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2519/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2519/05, rješavajući apelaciju Grujice Janjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grujice Janjića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj U-1474/05 od 14. novembra 2005. godine, rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko - neretvanske županije, broj UP-09-03-25-442/03 od 2. augusta 2005. godine, i rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Gradske Općine Mostar – Jugozapad, broj 01-III-04-25-
1-521/02 od 24. marta 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Grujica Janjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koga zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnio je, 12. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud ), broj U-1474/05 od 14. novembra 2005. godine, rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko - neretvanske županije (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-09-03-25-442/03 od 2. augusta 2005. godine, i rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Gradske Općine Mostar – Jugozapad (u daljnjem tekstu: Služba), broj 01-III-04-25-1-521/02 od 24. marta 2005. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj U-126/04 od 10. septembra 2004. godine, poništeno je rješenje Ministarstva, broj UP-09-25-03-442/03 od 16. decembra 2004. godine, kao i zaključak Službe, broj 01-III-04-25-1-521/02 od 1. septembra 2003. godine, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje po apelantovom zahtjevu za povrat stana u Ulici Hrvatske mladeži broj 28, u Mostaru.
3. U ponovljenom postupku, Služba je rješenjem, broj 01-III-04-25-1-521/02 od 24. marta 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj UP-09-03-25-442/03 od 2. augusta 2005. godine, odbacila zahtjev apelanta za povrat stana u posjed kao neblagovremen. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant neblagovremeno podnio zahtjev za povrat stana, 23. maja 2002. godine, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva je bio 4. jula 1999. godine, shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01). Nadležno Ministarstvo je utvrdilo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanta da je blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana, jer se radi o prekluzivnom roku koji se ne može produžavati, pošto se protekom roka gubi određeno pravo, a u konkretnom slučaju prestaje stanarsko pravo.
4. Kantonalni sud je presudom, broj U-1474/05 od 14. novembra 2005. godine, odbio apelantičinu tužbu protiv osporenog rješenja Ministarstva kao neosnovanu. Kantonalni sud je, obrazlažući osporenu presudu, ponovio razloge nižesepenih upravnih organa o prekluzivnosti roka za povrat u posjed stana, čijim protekom se to pravo gubi.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska kopnvencija) kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. On ističe da je još 19. juna 1998. godine podnio zahtjev za povrat udruženju «Ljiljan» iz Geteborga i da ne može snositi posledice činjenice da zahtjev nije uredno protokolisan odnosno predat nadležnom organu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat u posjed stana shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01). Dakle, nadležni upravni organi i Kantonalni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nadležnom stambenom organu opštine nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg upravni organi i Kantonalni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović