Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2257/05 (LKC "Valter" Sarajevo)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2257/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2257/05, rješavajući apelaciju LKC»Valter» Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija LKC »Valter» Sarajevo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-65/04 od 3. oktobra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija LKC »Valter» Sarajevo podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj I-6060/05 od 19. decembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. LKC «Valter» Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hasan Muminović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 2. novembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-65/04 od 3. oktobra 2005. godine. Apelant je, 30. decembra 2005. godine, podnio dopunu apelacije protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-6060/05 od 19. decembra 2005. godine, a istovremeno je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, naložio odlaganje rješenja o izvršenju Općinskog suda, broj I-6060/05 od 19. decembra 2005. godine i zabranio tražiocu izvršenja da poduzima radnje koje mogu nanijeti štetu imovini za koju se traži predaja u posjed.
2. Ustavni sud je, odlukom broj AP-2257/05 od 16. januara 2006. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. IGM «Komerc–Inženjering»d.o.o. Sarajevo, «IGM» d.d. Visoko, «Fabrika opekarskih proizvoda» A.D. Lopare i «Termo Ziegel Nigma»d.d. Busovača su, 28. juna 2002. godine, podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv apelanta radi smetanja posjeda.
4. Rješenjem Općinskog suda, broj Ps-472/03 od 27. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-65/04 od 3. oktobra 2005. godine, utvrđeno je da je apelant omeo IGM «Komerc-inžinjering» d.o.o. Sarajevo i IGM d.d. Visoko, (u daljnjem tekstu: tužitelji) u zadnjem mirnom posjedu poslovnih prostorija u Sarajevu, ulica Hamze Hume br. 8, a koje se sastoje od jedne veće i tri manje kancelarije, sagrađene na k.č.165 ZK.ul. L/43 K.O. Sarajevo, za šta su tužitelji saznali 11. juna 2002. godine. Smetanje posjeda je izvršeno tako što je apelant promijenio brave na ulaznim vratima, postavio lim oko brave na vratima, ušao u sve prostorije i tu započeo sa radom, štamparskom djelatnošću. Apelantu je naloženo da na ulazna vrata vrati raniju bravu, navedene prostorije preda tužiteljima u posjed slobodne od lica i stvari, da se ubuduće kloni ovakvog ili sličnog smetanja i da tužiteljima nadokandi troškove postupka u iznosu od 404,50 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvšenja. Tužbeni zahtjev Fabrike opekarskih proizvoda A.D. Lopare i «Termo Ziegel Nigma» d.d. Busovača je odbijen kao neosnovan, jer nisu dokazali da su se nalazili u posjedu spornih prostorija, pa su treće i četveto tužitelj obavezani da apelantu nadoknade troškove postupka u iznosu od 528,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
5. Općinski sud je, na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja Općinskog suda broj Ps-472/03 od 27. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-65/04 od 3. oktobra 2005. godine, donio rješenje o dozvoli izvršenja, broj I-6060/05 od 19. decembra 2005. godine, kojim se apelantu nalaže da na ulaznim vratima u poslovnim prostorijama u Sarajevu, ul. Hamze Hume broj 8, a koje se sastoje od jedne veće i tri manje prostorije ukupne površine 85m2, izgrađene na kč 165 u zk.ul. L/43 K.O. Sarajevo, vrati raniju bravu tražioca izvršenja i navedene prostorije preda tražiocima izvršenja u posjed, slobodne od ljudi i stvari. Apelantu je, kao izvršeniku zabranjeno da tražioce izvršenja smeta u svakom daljem posjedu navedenih nekretnina, prostorija uz prijetnju novčane kazne i to odgovornom licu izvršenika u iznosu oid 500 KM, a izvršeniku kao pravnom licu 2.000 KM.
6. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, jer tužitelji nisu permanentno koristili sporni poslovni prostor, nego je isti povremeno korišten kao kancelarijski prostor. Kako po ocjeni apelanta tužitelji nisu bili u zadnjem mirnom posjedu spornih prostorija, apelant smatra da nije moglo ni doći do smetanja posjeda. U apelaciji se naglašava da je u postupku koji je okončan osporenim rješenjem povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na rješenje Kantonalnog suda broj Pž-65/04 od 3. oktobra 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u postupku okončanom osporenim rješenjem pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, isti su kao oni koji su već izneseni u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje je drugostepeni sud razmotrio, odbio kao neosnovane, potvrdio prvostepeno rješnje i o tome dao jasno i potpuno obrazloženje u osporenom rješenju. Ustavni sud zapaža da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je apelant omeo tužitelje u zadnjem mirnom posjedu spornih poslovnih prostorija. Sudovi su na osnovu uvida u priloženu dokumentaciju i saslušanja svjedoka našli utvrđenim da su prvo i drugo tužitelj imali nesmetan pristup spornim poslovnim prostorijama, jer su imali ključeve od tih prostorija, sve dok apelant, u junu 2002. godine, nije izvršio smetanje posjeda na taj način što je promijenio bravu na ulaznim vratima i onemogućio tužitelje da pristupe u prostor i isti koriste. Zbog toga je prvostepeni sud zaključio da su se stekli uslovi iz čkl.80, 82, 83 i 84 Zakona o vlasničko pravnim odnosima, pa je udovoljio zahtjevu prvo i drugo tužitelja, dok je treće i četvrtotužitelja odbio sa tužbenim zahtjevom, jer isti nisu dokazali svoj posljednji mirni posjed, tj. činjenicu smetanja posjeda. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke i odluke dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na rješenje Općinskog suda, broj I-6060/05 od 19. decembra 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
15. U ovom dijelu apelacije, apelant se žali na rješenje donoseno u postupku izvršenja pravosnažne sudske odluke, koji se vodi protiv njega kao izvršenika radi smetanja posjeda. U odnosu na te navode, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu u predmetima koji se tiču postupka izvršenja, odnosno pitanja da li se u slučaju osporavanja postupka izvršenja od strane izvršenika radi o postupku u kojem se utvrđuju njegova građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u ranijim odlukama zaključio «da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, apelant ne može ni očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenog rješenja je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.» (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-2152/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8.).
16. Ustavni sud, rukovodeći se navedenim principom, zaključuje da ni u konkretnom slučaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na ovaj postupak, budući da su građanske obaveze apelanta, da prestane sa smetanjem posjeda i uspostavi ranije stanje prije učinjenog smetanja, pravosnažno utvrđene u postupku okončanom rješenjem Kantonalnog suda, broj GŽ-65/04 od 3. oktobra 2005. godine, pa pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta, te je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović