Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2391/05 (H. O.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2391/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2391/05, rješavajući apelaciju Hame Okerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hame Okerića, podnesena protiv presude Kantonalog suda Sarajevo, broj Gž-2391/05 od 27. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamo Okerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 23. novembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalog suda Sarajevo, (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1749/03 od 27. jula 2005. godine. Apelant je 24. marta 2006. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Mustafa Hodžić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je, na osnovu odluke davaoca stana na korištenje od 11. aprila 1998. godine, zaključio ugovor o korištenju stana, koji se nalazi u Sarajevu, ul.Trg Zlatnih ljiljana 21/1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stanarsko pravo tužitelja na predmetnom stanu je prestalo po sili zakona, na osnovu člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku korištenja Zakona o napuštenim stanovima. Apelant, koji je bio prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu je, na osnovu rješenja Kantonalne uprave za stambena pitanja Sarajevo, broj 23/5-372-2238/98 od 13. februara 2001. godine, uveden u posjed predmetnog stana.

3. Presudom Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P- 1594/01 od 18. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž- 1749/03 od 27. jula 2005. godine, obavezan je apelant da tužitelju, na ime uloženih sredstava u adaptaciju predmetnog stana isplati iznos od 5.705,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 13. jula 2001. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 334,10 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen.

4. U obrazloženju prvostepene presude se ističe da je na osnovu provedenog dokaznog postupka, a između ostalog i uvidom u spis Općinskog suda broj Ro-1684/98, utvrđeno da je vanparnični sudija tog suda, 5. oktobra 1998. godine, obavio uviđaj na licu mjesta sa sudskim vještakom građevinske struke, pregledom predmetnog stana, nakon čega je naloženo sudskom vještaku da pismeno izradi nalaz i mišljenje u pogledu vrste i obima oštećenja na stanu i procjene vrijednosti uloženih sredstava, kao i sredstava koje je potrebno uložiti za saniranje oštećenja. Uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka utvrđeno je koja je oštećenja predmetnog stana sanirao tužitelj i koliko je u tu svrhu uložio sredstva. Općinski sud je dao pravnu ocjenu utvrđenih činjenica, pa je zaključio da je tužitelj nakon izvršenih materijalnih ulaganja, a na osnovu zakonske odredbe, vratio stan stambenom organu uprave radi vraćanja u posjed stana apelantu, kao ranijem nosiocu stanarskog prava, te kako je apelant preuzeo posjed stana i koristi ga: Na osnovu ovoga, Općinski sud je zaključio da se došlo do neosnovanog bogaćenja apelanta u smislu čl. 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, sud je obrazložio da poništenjem pravnog osnova za korištenje stana i odlaskom iz stana čiju je vrijednost uvećao svojim novčanim ulaganjem, tužitelj ima umanjenje imovine u dijelu uloženih sredstava u stan apelanta, dok apelant ima uvećanje imovine u visini sredstava koje je u njegov stan uložio tužitelj. Budući da je ovo umanjenje i uvećanje u međusobnoj vezi, apelant je obavezan da, prema čl. 210 ZOO, tužitelju nadoknadi vrijednost njegovih ulaganja.

5. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno postupio kad je donio ožalbenu odluku, pri čemu su dati razlozi koje u cijelosti, kao valjane, prihvata i taj sud. Dalje se navodi da iz stanja spisa proizilazi da je u postupku obezbjeđenja dokaza, po prijedlogu tužitelja, sudski vještak utvrdio da se predmetni stan nalazio na neposrednoj liniji razdvajanja borbenih dejstava, što je prouzrokovalo znatna oštećenja i da je za saniranje štete potrebno uložiti ukupno 11.800,00 KM. Prvostepeni sud je uzeo u obzir samo ona ulaganja koja su nužna i neophodna radi normalne uporebe stana u ukupnom iznosu od 5.705,00 KM, a što je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Pored toga. Kantonalni sud ističe da apelant ni u žalbi nije osporio da je tužitelj izvršio opravku predmetnog stana, već je istakao da tužilac nije dokazao da je adaptacija izvršena putem firme «Armstrong», što po ocjeni drugostepenog suda nije moglo uticati na valjanost prvostepene presude, s obzirom da nije sporno da je stan bio devastiran i da je izvršena adaptacija stana, a da je visinu uloženih sredstava sud pravilno utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.

6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je isticao tokom postupka okončanog osporenom presudom, te se žali da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, jer nije utvrđeno da je tužitelj uložio svoja osobna sredstva u adaptaciju predmetnog stana, a nalaz vještaka građevinske struke je dokaz da su u stan uložena određena novčana sredstva , ali ne i da su to sredstva koja je uložio tužitelj, jer su ta sredstva mogla biti donirana od strane humanitarnih organizacija ili nadležnog budžeta za obnovu devastiranih stanova.

7. U dopuni apelacije, apelant navodi da je rješenjem o izvršenju, Općinskog suda, broj Ip-6349/05 od 13. jula 2001. godine, radi isplate novčanih potraživanja u iznosu od 5.705,00 KM sa zateznom kamatom od 13. jula 2001. godne, pa do isplate, sa troškovima parničnog postupka od 334,10 KM i troškovima advokata u iznosu od 546,00 KM, određeno izvršenje pljenidbom ½ apelantovog ličnog dohotka. Navodi da je protiv predmetnog rješenja izjavio žalbu Općinskom sudu 12. januara 2006. godine. Apelant moli Ustavni sud da prioritetno riješi njegovu apelaciju i da «što prije okonča (njegovu) neizvjesnost».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U suštini, apelant ističe da su u ovom postupku povrijeđena njegova ustavna prava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Iz navoda apelacije i predočene dokumentacije proizilazi da su redovni sudovi utvrdili da je tužitelj bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da mu je to pravo po sili zakona prestalo da važi, te da je tužitelj iselio iz predmetnog stana, a da je apelant, kao prijeratni nosilac stanarskog prava, na osnovu rješenja nadležnog organa, ušao u posjed predmetnog stana. Utvrđeno je da je taj stan bio na prvoj liniji borbenih dejstava, da je pretrpio znatna oštećenja, da je apelant uložio određena materijalna sredstva u adaptaciju predmetnog stana. Nasuprot navodima iz apelacije, sudovi su obrazložili na osnovu kojih dokaznih sredstava je utvrđeno da je apelant uložio osobna sredstava u saniranje i adaptaciju predmetnog stana, a to su uviđaj na licu mjesta i nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, koji je procijenio koja oštećenja je sanirao tužitelj i kolika je vrijednost tih radova. Sudovi su zaključili da su se na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja stekli uslovi za primjenu člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 210. ZOO, po kojim tužitelju pripada pravo na povrat uloženih sredstava, koji za tužitelja predstavljaju umanjenje imovine, a za apelanta predstavljaju neosnovano obogaćenje.

12. Ustavni sud samtra da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi utvrdili relevantno činjenično stanje ne može smatrati proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Osim toga, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

13. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2391/05 (H. O.) | Sudska praksa | Aktio