Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2402/05 (S. Č.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2402/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2402/05, rješavajući apelaciju Stojana Čolakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Čolakovića, podnesena protiv rješenja Federalne komisije za implementaciju člana

143. Zakona o radu, broj 03-34-936/04 od 10. februara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Čolaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je, 22. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), broj 03-34-936/04 od 10. februara 2005. godine.

2. Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) je, rješenjem broj 13-04-34-Ž-7893/00 od 27. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije broj 03-34-936/04 od 10. februara 2005. godine, odbila žalbu apelanta u vezi sa povredom člana 143. Zakona o radu. U obrazloženju osporenog rješenja se navodi da je uvidom u radnu knjižicu apelanta utvrđeno da je apelant, prije obraćanja poslodavcu, TAS d.o.o. Sarajevo, za ponovnu uspostavu radno-pravnog statusa, zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca 3. aprila 1998. godine, koji traje do dana obraćanja poslodavcu za uspostavu radno-pravnog statusa, pa i dalje. Kantonalna komisija je zaključila da su odredbom člana 143. stav 2. Zakona o radu propisana tri kumulativna uslova za uspostavu radno pravnog statusa, i to: da se zaposlenik zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, da se u roku od 3 mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona obrati poslodavcu za uspostavu radno pravnog statusa i da u međuvremenu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Na osnovu toga, Kantonalna komisija je zaključila da apelant ne ispunjava jedan od tri zakonom predviđena kumulativna uslova, tj. da nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, pa je njegov zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa odbijen. U pouci o pravnom lijeku u rješenju Federalne komisije, koja je odbila apelantovu žalbu protiv prvostpenog rješenja, navodi se da je to rješenje konačno i da se protiv njega može podnijeti tužba nadležnom Opštinskom sudu u roku od 30 dana od dana prijema rješenja.

3. Apelant navodi da je «iz opravdanih razloga bio spriječen da podnese tužbu Opštinskom sudu u Sarajevu», pa se direktno obratio Ustavnom sudu, tražeći da zaštiti njegova kulturna, ekonomska i socijalna prava utvrđena u Evropskoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i «Ugovoru o ovim pravima».

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. Apelant u svojoj apelaciji samo paušalno ističe da je «iz opravdanih razloga» bio spriječen da zbog navodne povrede prava iz radnog odnosa podnese tužbu nadležnom sudu. Međutim, Ustavni sud ističe da, u skladu sa vlastitom jurisprudencijom, kao i praksom Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, ne može uzeti ove navode apelanta kao prihvatljivo opravdanje za neiscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, na primjer, Ustavni sud, odluka broj AP-970/05 od 18. maja 2005. godine i Komisija za ljudska prava pri ustavnom sudu, Odluka o prihvatljivosti broj CH/02/10542, N.N. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 10. maja 2005. godine, tačka 7). Naime, apelant je, bez obzira na razloge svoje spriječenosti, prema članu 400. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03), mogao tražiti oslobađanje od plaćanja sudskih troškova, a, s druge strane, mogao se obratiti nadležnim uredima za pružanje besplatne pravne pomoći, te ga eventualni nedostatak sredstava nije sprječavao da iscrpi sva pravna sredstva predviđena zakonom.

7. Ustavni sud također konstatuje da apelant nije dokazao da tužba nadležnom sudu ne bi bila djelotvoran pravni lijek. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi već ukazao da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, a naročito nekorištenje propisanih pravnih lijekova, onemogućava redovne sudove da pruže efektivnu zaštitu. Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37 i Ustavni sud, odluka broj AP-583/05 od 15. juna 2005. godine).

8. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nije u ostavljenom roku od 30 dana pokrenuo postupak pred Opštinskim sudom u Sarajevu, kako mu je naloženo u pouci o pravnom lijeku osporenog rješenja Federalne komisije, kako bi došao do konačne odluke, koja bi mogla biti predmet pobijanja pred Ustavnim sudom, odnosno da nije iscrpio efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav. 1. Pravila Ustavnog suda.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2402/05 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio