Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2803/06 (J. A.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2803/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2803/06, rješavajući apelaciju Josipa Akrapovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. stav 2 i stav 4. tačka 14.i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Akrapovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-172/02 od 10. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Josipa Akrapovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-467/03 od 10. maja 2006. godine, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Josip Akrapović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 9. oktobra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-467/03 od 10. maja 2006. godine, koja je zavedena pod brojem AP-2803/06. Apelant je istog dana podnio i apelaciju protiv presude Vrhovnog suda, broj Už-172/02 od 10. maja 2006. godine, koja je zavedena pod brojem AP-2804/06 Apelant je u obje apelacije podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naredio deložaciju navodno bespravnih korisnika iz njegovog stana, a odluku o tome dostavio nadležnom organu uprave.
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP-2803/06 i AP-2804/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP-2803/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
a) Postupak za povrat stana
3. Rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba), broj 03-372-2410/98 od 1. februara 2000. godine, u tačci I dispozitiva, utvrđeno je da apelantu i njegovoj supruzi Fazili Akrapović pripada pravo vraćanja u posjed dvosobnog stana u Zenici u ulici Obalni bulevar broj 4 (u daljnjem tekstu: sporni stan).
4. Apelantova supruga je protiv navedenog rješenja podnijela žalbu, pa je Ministarstvo za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), rješenjem broj 12-23-343/01 od 25. maja 2001. godine, poništilo tačku I dispozitiva prvostepenog rješenja i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
5. Apelant je protiv ovog drugostepenom rješenja podnio tužbu, koju je Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), presudom broj U-102/01 od 31. oktobra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Už-172/02 od 10. maja 2006. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju drugostepene presude, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da između apelanta i njegove bivše supruge postoji kolizija po pitanju da li pravo na povrat spornog stana pripada samo apelantovoj bivšoj supruzi ili to pravo pripada i apelantu. Vrhovni sud je naveo da je tuženi pravilno postupio kada je osporenim rješenjem poništio prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu i predmet vratio prvostepenom organu na ponovan postupak, budući da prvostepeni upravni organ nije provodio dokaze na navedene okolnosti, a radi se o novim dokazima za utvrđivanje odlučnih činjenica istaknutih u žalbenom postupku.
6. Međutim, ne čekajući okončanje ovog upravnog spora, Služba je postupila po drugostepenom rješenju, provela ponovni postupak, pa je rješenjem broj 03-372-2173/98 od 18. oktobra 2001. godine, utvrdila da ostaje na snazi tačka I rješenja Službe od 1. februara 2000. godine. Na osnovu ovog rješenja su i apelantova bivša supruga i apelant uvedeni u posjed spornog stana.
b) Postupak za iseljenje podstanara
7. Rješenjem Službe, broj 03-23-12-7604/01 od 23. oktobra 2002. godine naloženo je Muberi Oprašić i Enesu Dizdareviću da u roku od tri dana isprazne od lica i stvari sporni stan u koji su se nezakonito uselili i navedeno je da će se predmetni stan staviti na raspolaganje apelantu. Istim rješenjem je određeno da troškovi iseljenja padaju na teret lica koja su nezakonito uselila u stan i ne obezbjeđuje im se nužni smještaj.
8. Protiv navedenog rješenja žalbu su izjavili korisnici stana, Mubera Oprašić i Enes Dizdarević, koji su istakli da nisu bespravni korisnici, jer se nalaze u predmetnom stanu na osnovu ugovora o podstanarskom odnosu s bivšom suprugom apelanta Fazilom Akrapović. U žalbi su istakli da apelant nije aktivno legitimisan da traži njihovo iseljenje, budući da je njegova bivša supruga jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
9. Ministarstvo je uvažilo žalbu korisnika stana, pa je rješenjem broj 12-23-1447/02 od 10. februara 2003. godine, poništeno prvostepeno rješenje. Po službenoj dužnosti, poništen je i zaključak o dozvoli izvršenja prvostepenog organa tuženog, broj 03-23-12-7604/01 od 31. marta 2003. godine, a u stavu tri drugostepenog rješenja Ministarstvo je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinulo do okončanja relevantnih postupaka pokrenutih kod Općinskog suda. Naime, u obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da se pred Općinskim sudom vode dva odvojena postupka i to parnični postupak pod brojem P-1643/01, kojim apelantova bivša supruga, Fazila Akrapović, traži da isključivo njoj bude priznat status nosioca stanarskog prava na spornom stanu i vanparnični, radi određivanja nosioca stanarskog prava na istom stanu, pod brojem R-180/01. Budući da pravna pitanja koja se trebaju raspraviti u navedenim postupcima predstavljaju prethodno pitanje za rješenje predmetne upravne stvari, postupak je prekinut u skladu s članom 142. stav 1. Zakona o upravnom postupku, do okončanja navedenih postupaka. Kako ožalbeno rješenje nije postalo izvršno, shodno članu 267. ZUP-a, poništen je i zaključak o dozvoli izvršenja istog rješenja.
10. Apelant je protiv ovog drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor. Presudom Kantonalnog suda, broj U-45/03 od 30. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Už-
467/03 od 10. maja 2006. godine, apelantova tužba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju osporene presude se ističe da su odlučne činjenice u upravnom postupku za rješenje zahtjeva apelanta za iseljenje podstanara ostale neutvrđene, zbog čega je prvostepeno rješenje poništeno i postupak prekinut radi utvrđenja odlučnih činjenica pred nadležnim sudom u parničnom i vanparničnom postupku, čijim će se pravosnažnim odlukama u tim predmetima steći uslovi za nastavak upravnog postupka po zahtjevu apelanta, budući da je osporena njegova aktivna legitimacija za podnošenje zahtjeva za iseljenje.
11. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i na povredu člana 1. stav 2. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenim presudama. Ističe da je prvostepeni organ uprave ne čekajući da se provede obnovljeni postupak uveo u posjed samo jednog sunosioca stanarskog prava i to tako da je, putem advokata, u posjed predmetnog stana uvedena polusestra apelantove supruge Mubera Oprašić i Enes Dizdarević. Navodi da je on uveden u posjed dijela predmetnog stana na osnovu rješenja koje je doneseno u obnovljenom postupku 18. oktobra 2001. godine, te da su prilikom njegovog uvođenja u posjed stana bespravni korisnici predočili «nekakav» ugovor o podstanarskom odnosu koji nije bio potpisan rukom njegove supruge, zbog čega taj ugovor nije mogao biti ovjeren kod nadležnog organa. Navodi da je Službi podnio zahtjev za iseljenje bespravno useljenih lica i ukazao na ništavost ugovora o podstanarskom odnosu. Apelant zahtijeva od Ustavnog suda izdavanje privremene mjere kojom će se naložiti deložacija bespravnih korisnika iz njegovog stana, te da se odluka o tome dostavi nadležnom upravnom organu.
Postupak povrata stana
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije podnijete protiv presude Vrhovnog suda, broj Už-172/02 od 10. maja 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. U konkretnom slučaju, u postupku okončanom osporenom presudom broj Už-172/02 od 10. maja 2006. godine, odlučivano je o osnovanosti rješenja Ministarstva, broj 12-23-343/01 od 25. maja 2001. godine, kojim je poništena tačka I dispozitiva rješenja Službe, broj 03-372-2173/98 od 1. februara 2000. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. Apelant ističe da su osporenom odlukom povrijeđena njegova ustavna prava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
15. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se apelant žali protiv presude koja se odnosila na pitanje ispravnosti drugostepenog rješenja kojim je predmet vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom organu, radi razjašnjenja pitanja da li pravo na povrat spornog stana pripada apelantu i njegovoj bivšoj supruzi zajedno. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ, prema uputama Ministarstva koje mu je predmet i vratilo na ponovno suđenje, proveo ponovni postupak ne čekajući okončanje upravnog spora. Iz navoda apelacije proizilazi, da je apelantova supruga uvedena u posjed predmetnog stana prije nego što je donijeto prvostepeno rješenje upravnog organa u ponovnom postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je doneseno prvostepeno rješenje u ponovnom postupku, apelant također uveden u posjed spornog stana. Budući da se osporena presuda broj Už-172/02 od 10. maja 2006. godine ni na koji način ne odnosi na suštinu upravnog postupka, jer je njome samo odlučeno o ispravnosti odluke o ponavljanju postupka, koji je u međuvremenu ponovo proveden i apelant uveden u posjed spornog stana, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o tome da mu je ovom osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Postupak za iseljenje podstanara
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije podnijete protiv presude Vrhovnog suda, broj Už-467/03 od 10. maja 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glase: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. [...]
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: [...] (14) apelacija je preuranjena;»
17. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
18. Ustavni sud zapaža da postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda broj Už-
467/03 od 10. maja 2006. godine, u vezi sa iseljenjem podstanara iz spornog stana, nije odluka koja bi predstavljala konačan ishod postupka. Naime, ovom odlukom je samo potvrđena zakonitost i pravilnost procesne odluke Ministarstva da prekine predmetni upravni postupak i sačeka da se pred nadležnim sudom, u parničnom i vanparničnom postupku, pravosnažno riješi prethodno pitanje, od čijeg ishoda zavisi daljnji tok predmetnog upravnog postupka. Slijedi, da postupak o apelantovom zahtjevu nije okončan, nego se nalazi na rješavanju pred nadležnim upravnim organom. Iz navedenog proizilazi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
19. U skladu sa svim navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno da će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovogog prijedloga za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović