Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2104/05 (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2104/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2104/05, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-228/05 od 21. septembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-380/04-1 od 8. aprila 2005. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-228/05 od 21. septembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-380/04-1 od 8. aprila 2005. godine u odnosu na član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amer Ramić, diplomirani pravnik iz Brčkog, podnio je, 10. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-228/05 od 21. septembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-380/04-1 od 8. aprila 2005. godine.
2. Osnovni sud je, osporenom presudom broj P-380/04-1 od 8. aprila 2005. godine, poništio Odluku apelanta o imenovanju kandidata u Odjeljenju za javnu sigurnost Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 01-014-002643/04 od 16. marta 2004. godine na poslove «referent-vatrogasac», po konkursu za popunu radnih mjesta od 13. oktobra 2000. godine i obavezao apelanta da izvrši ponovni izbor kandidata po navedenom konkursu, kao i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od osam dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju ove presude se navodi da je Stojan Trifković (u daljnjem tekstu: tužilac), po konkursu od 13. oktobra 2000. godine, Odlukom Gradonačelnika o imenovanju kandidata od 27. jula 2001. godine, zasnovao radni odnos na mjestu vozač-vatrogasac, jer je ispunjavao sve uslove konkursa. Međutim, Radmilo Šikuljak, kao jedan od nezadovoljnih kandidata, podnio je tužbu, po kojoj je donesena presuda Osnovnog suda broj P-624/02-I od 20. juna 2003. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Gž-286/03 od 10. decembra 2003. godine, a kojom je poništena Odluka o imenovanju kandidata od 27. jula 2001. godine i kojom je obavezan apelant da izvrši ponovni izbor kandidata po navedenom konkursu. Apelant je raspisao novi konkurs i donesena je nova Odluka o imenovanju kandidata od 16. marta 2004. godine, po kojoj tužilac nije primljen u radni odnos, jer nije imao položen vatrogasni ispit, zbog čega je pokrenuo predmetni sudski postupak. Kako je tokom postupka nesumnjivim utvrđeno da tužilac ima položen vatrogasni ispit i da ispunjava sve uslove konkursa to je osporenom prvostepenom presudom Osnovnog suda usvojen njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Apelacioni sud je, presudom broj Gž-228/05 od 21. septembra 2005. godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda broj P-380/04-I od 8. aprila 2005. godine. U obrazloženju presude je navedeno da razlog zbog kojeg je tužiocu prestao radni odnos nije tačan, pa su stoga ostali uslovi konkursa, koji nisu upitni, irelevantni za ovaj predmet spora. Bez osnova su prigovori apelanta da tužilac ne ukazuje na eventualne propuste u vezi sa imenovanjem drugih kandidata na isto radno mjesto, te da ne mogu biti primljeni svi kandidati koji ispunjavaju uslove konkursa. Sud ističe da tužioca ne interesuje ko je imenovan, nego ukazuje na nepravilnosti u postupku odabira kandidata, naročito zato što on nije imenovan iz decidno navedenog razloga «da nema položen vatrogasni ispit», a dokazao je da to nije tačno. Dalje se navodi da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, kada je donio pobijanu presudu i da pri tome nije počinio bitne povrede postupka na koje apelant žalbom ukazuje, tj. da je sud o ovom predmetu trebao odlučiti u upravnom sporu.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, obrazlaže da je povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje u građanskim stvarima, jer su sudovi donoseći osporene presude proizvoljno primijenili postojeće pravne propise, te su u pravnoj stvari iz nadležnosti sudova za odlučivanje u upravnom sporu, donijeli odluku u parničnom postupku, postupajući po pravilima Zakona o parničnom postupku. Apelant ističe da su sudovi u parničnom postupku po tužbi nezadovoljnog kandidata Radmila Šikuljka pravomoćnom presudom naložili apelantu da izvrši ponovni izbor kandidata po konkursu od 13. oktobra 2000. godine. U novoj Odluci Gradonačelnika o imenovanju kandidata od 16. marta 2004. godine, na poziciju «referent-vatrogasac» nije izabran tužilac. Nezadovoljan takvom odlukom, tužilac podnosi tužbu u upravnom sporu radi poništenja odluke o imenovanju kandidata, ali sudovi i ovu tužbu kao i prethodnu tretiraju kao tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Apelant ističe da u konkretnom slučaju radni odnos još nije ni zasnovan, pa se ne može tražiti niti njegova zaštita. Ističe, dalje, da je konkretna Odluka Gradonačelnika o imenovanju kandidata na radno mjesto «vatrogasac», upravni akt sa svim značajkama upravnog akta – autoritativnost, konkretnost i izvršivost-pravno djelovanje. Apelant navodi da su sudovi u parničnom postupku poništili upravni akt, odnosno proceduru odabira najpovoljnijih kandidata za izbor na raspisane pozicije, te da su, suprotno duhu parničnog postupka, odlučili ne samo o zaštiti subjektivnih prava tužitelja, već su poništili proceduru odabira svih kandidata po konkursu od 13. oktobra 2000- godine. Dakle, u parničnom postupku je donesena odluka o poništenju upravnog akta, što je po mišljenju apelanta nezakonito. Odlučujući na navedeni način u predmetnom parničnom postupku sudovi su unijeli značajnu dozu pravne nesigurnosti u predmetnu oblast na području Brčko Distrikta BiH.
6. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da iz apelacije proizilazi da se apelant žali što je u ovoj pravnoj stvari trebalo da sud odlučuje u upravnom sporu, a pobijana prvostepena presuda je donesena u parničnom postupku. Apelacioni sud dalje navodi da je tužiocu prestao radni odnos na nezakonit način Odlukom Gradonačelnika broj: 01-014-002643/04 od 16. marta 2004. godine, zbog toga što, kako je u Odluci navedeno, «nije ispunjavao uslove konkursa, pošto nije imao položen vatrogasni ispit», kao jedan od uslova za radno mjesto «referent vatrogasac». Sudovi su, međutim utvrdili da je tužilac zvanje vatrogasca stekao još 1981. godine, te da je od 5. aprila 1982. godine radio kao profesionalni vatrogasac. U uslovima konkursa nije bilo navedeno da uvjerenje mora biti izdato od neke specijalne ustanove, pa je s toga prvostepenom presudom usvojen njegov tužbeni zahtjev. Apelacioni sud je prvostepenu presudu ocijenio kao pravilnu i na zakonu zasnovanu i u obrazloženju svoje presude dao razloge za takvu svoju odluku. Apelacioni sud je također naveo da su osporene presude donesene u parničnom postupku pošto se radi o povredi prava tužioca iz radnog odnosa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava.
10. U pogledu navoda apelanta da je redovni sud trebao o tužbi odlučiti u upravnom sporu, a ne u parničnom postupku Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o upravnim sporovima («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 4/00) u članu 6. propisano da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta (stav 1.). Upravni akt je u smislu ovog Zakona, akt kojim odjeli Brčko Distrikta BiH i pravne i druge osobe koje imaju javna ovlaštenja rješavaju o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari (stav 2.). Upravni spor se ne može voditi protiv akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora (član 9. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima). S druge strane, Zakonom o parničnom postupku («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 5/00), u članu 1., propisano je da se ovim zakonom određuju pravila postupka na osnovu kojih Osnovni i Apelacioni sud raspravljaju i odlučuju u sporovima iz ličnih i porodičnih odnosa, iz radnih odnosa te iz imovinskih i drugih građansko-pravnih odnosa fizičkih i pravnih lica.
11. Ustavni sud zapaža da Zakon o javnim službenicima i namještenicima («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 41/04) u članu 70. propisuje da javni službenik ili namještenik koji smatra da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa zaštitu istih ostavruje u skladu s poukom o pravnom lijeku sadržanoj u odluci kojom se rješava o tom pravu. Zatim, istim članom je propisano da se javni službenik ili namještenik može zbog povrede prava iz radnog odnosa obratiti gradonačelniku zahtjevom za ostvarivanje tog prava, a da je Gradonačelnik dužan taj zahtjev riješiti u roku od 30 dana i pismeno odgovoriti podnosiocu zahtjeva. Osim toga, podnošenje takvog zahtjeva ne spriječva javnog službenika ili namještenika da traži zaštitu povrijeđenog prava kod Osnovnog suda, a pravo podnošenja tužbe Osnovnom sudu javni službenik ostvaruje i u slučaju da mu se ne odgovori na propisani način.
12. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da se upravni akti mogu posmatrati sa dva aspekta: formalnog i materijalnog. Pod upravnim aktom u formalnom smislu podrazumijeva se akt organa državne uprave koji se donosi po određenom postupku. U pogledu pojma upravnog akta u materijalnom smislu (s obzirom na sadržinu upravnog akta), po jednom gledištu, pod upravnim aktom podrazumijeva se izjava volje državnog organa ili pravne ili druge osobe koja vrši javna ovlaštenja, kojom se na jednostran način primjenjuje u konkretnom slučaju upravni propis u cilju izazivanja neposrednog pravnog dejstva u pravima i obavezama pojedinca ili pravnih lica. Po drugom gledištu, upravni akt u materijalnom smislu jeste onaj pojedinačni akt kojim se određuje dispozicija koja subjekta, čije ponašanje reguliše, obavezuje i protiv njegove volje.
13. Apelant u apelaciji ističe da sud nije bio nadležan da u parničnom postupku odlučuje o poništenju Odluke Gradonačelnika Brčko Distrikta BiH, jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za poništenje upravnog akta – akta Gradonačelnika o izboru najpovoljnijih kandidata po raspisanom konkursu, već da je o tome trebao odlučivati po pravilima propisanim Zakonom o upravnim sporovima. Dalje, ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o zaštiti prava iz radnog odnosa, niti o zaštiti drugih srodonih prava, a koja je obezbijeđena pred sudovima u parničnom postupku. Zaključuje da se ovdje radi o zahtjevu za poništenje procedure odabira najpovoljnijih kandidata, o čemu treba odlučiti u upravnom sporu.
14. Ustavni sud zapaža da je Gradonačelnik Brčko Distrikta BiH, nakon provedenog konkursa, donio predmetnu odluku o imenovanju kandidata za radne pozicije vatrogasaca sa kojima će zaključiti ugovore o zaposlenju. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o pitanjima iz radnih odnosa, kao što su raspisivanje konkursa, odabir kandidata za konkretna radna mjesta i zasnivanje ugovora o zaposlenju. Daklje ne radi se o jednostranoj izjavi volje državnog organa sa pozicija državne vlasti. Ustavni sud ukazuje da je Gradonačelnik objavio konkurs i pozvao kandidate sa odgovarajućim kvalifikacijama da se prijave radi zaključenja ugovora o zaposlenju. Procedura odabira kandidata je faza koja prethodi nastanku radnog odnosa, kao dvostranog ugovornog odnosa između poslodavca i nemještenika. Navedena odluka se odnosi na ostvarivanje prava na rad imenovanih kandidata, gdje je način zaštite osiguran u sudskom, parničnom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o tome da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je u konkretnom slučaju sud odlučivao u parničnom, a ne upravnom postupku, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
15. U pogledu navoda apelanta da u predmetnom praničnom postupku nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant na ukazuju na bilo kakve proceduralne propuste, niti su takvi propusti očigledni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio da odbaci apelaciju kao prima facie neosnovanu u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. U odnosu na navode apelanta o povredi člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu. Apelant se u apelaciji žali na povredu člana 6. Evropske konvencije jer smatra da se o poništavanju Odluke apelanta o imenovanju kandidata na poslove vatrogasca, trebalo odlučivati u upravnom sporu, a ne u parničnom postupku. Ustavni sud dalje zapaža da budući da član 6. Evropske konvencije garantira da «svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama [... ] ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [... ]», u konkretnom slučaju prava na čiju povredu se apelant žali ne potpadaju pod «građanska prava i obaveze u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio da odbaci apelaciju kao ratione materiae inkopatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine u odnosu na član 6. Evropske konvencije.
U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović