Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2343/05 (A. R.-M.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2343/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. studenoga 2006. godine u predmetu broj AP 2343/05, rješavajući apelaciju Ane Ramljak-Mišurić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15, te članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Ramljak-Mišurić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-
988/04 od 24. kolovoza 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ana Ramljak-Mišurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kiseljaka je podnijela 14. studenoga 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-988/04 od 24. kolovoza 2005. godine.
2. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu Kiseljak (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv «Sarajevskog kiseljaka» d.d. Kiseljak (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelantica je u tužbi navela da je radila kod tuženog i da je nakon što je izvršena vlasnička transformacija tuženog, trebala primiti 10.000 dionica. Međutim, navodi dalje apelantica, tuženi joj je priznao 2.275 dionica, te predlaže da sud naloži tuženom da joj isplati iznos od 7.725 dionica.
3. Općinski se sud Rješenjem broj P-38/04 od 10. rujna 2004. godine, proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom parničnom predmetu.
4. Općinski sud u obrazloženju odluke navodi da je prema članku 4. Uredbe o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije, reviziju prethodno izvršene vlasničke transformacije poduzeća vrše Agencija, Zavod za računovodstvo i reviziju Federacije Bosne i Hercegovine i poduzeća koja su registrirana za obavljanje revizije. Općinski sud dalje ističe da je prema članku 9. stavak 2. iste Uredbe određeno da dioničari mogu protiv rješenja o izvršenoj reviziji, odnosno o raspodjeli radničkih dionica, podnijeti priziv Ministarstvu financija Federacije Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana po prijemu rješenja. Na temelju toga Općinski sud zaključuje da su navedena tijela Federacije Bosne i Hercegovine stvarno mjerodavna za postupanje u konkretnom slučaju.
5. Odlučujući o apelantičinom prizivu Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-988/04 od 24. kolovoza 2005. godine, postupajući po službenoj dužnosti, prvostupanjsko rješenje preinačio i to tako da se u ovoj pravnoj stvari sud proglašava nenadležnim, ukidaju se radnje provedene u postupku i tužba odbacuje.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da po podnesenoj tužbi nije mjerodavan postupati, jer je člankom 9. Uredbe o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije propisano da na rješenje o rezultatima revizije poduzeća Agencija i dioničari mogu u pisanoj formi podnijeti priziv Federalnom ministarstvu financija Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Kantonalni sud dalje ističe da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio članak 16. Zakona o parničnom postupku, te je preinačio prvostupanjsko rješenje, proglasio se nenadležnim, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu.
7. Nakon toga, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da joj je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glase: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu».
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu apelant odlučuje o tomu hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak
1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
10. Ustavni sud opaža da se o apelantičinom pravu da joj se isplati razlika neisplaćenih dionica nije meritorno odlučivalo pred redovitim sudovima. Ustavni sud nalazi da Općinski sud nije raspravljao o apelantičinom tužbenom zahtjevu zato što je člankom 9. stavak 2. Uredbe o reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 1/98) propisano da: »Na rješenje iz stavka 1. ovog članka poduzeće, agencija i dioničari mogu u pisanoj formi podnijeti priziv Federalnom ministarstvu financija u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.» Dakle, apelantica je imala mogućnost voditi upravni postupak kao i pravo na sudsku zaštitu, ali u upravnom sporu i to kad upravnim aktom bude odlučeno o njezinom pravu.
11. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je uspostaviti odgovarajuće sudove i tribunale, utvrditi granice svoje nadležnosti i predvidjeti uvjete za pokretanje postupaka» (vidi Europski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije, presuda od 6. studenoga 1980. godine, serija A, broj 39, stavak 72). Također, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Europska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sustave država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Europska konvencija prepušta zadaću osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Europske konvencije mjerodavnim tijelima svake države potpisnice i naglašava da «institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovoj zadaći, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sustavu» (vidi, Europski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stavak 48). Prema tomu, primjenjujući ovakav stav i u konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da je zaštita apelantičinih ustavnih prava, prije svega, zadaća upravnih tijela i redovitih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
12. U konkretnom slučaju apelantica je, prema utvrđenom stanju u provedenom parničnom postupku u dva stupnja, propustila podnijeti zahtjev mjerodavnom tijelu, zbog čega redoviti sudovi nisu raspravljali o utemeljenosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, nego je tužba odbačena iz formalnih razloga. U obrazloženju rješenja sudovi su naveli da redoviti sudovi nemaju stvarnu nadležnost u rješavanju apelantičinog zahtjeva. Apelantica, tijekom cijelog postupka pred redovitim sudovima, nije argumentirano opravdavala činjenicu da bi podnošenje zahtjeva mjerodavnom tijelu uprave u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za nju zbog čega bi pobijane odluke predstavljale povredu njezinih ustavnih prava. Apelantica je sve vrijeme tvrdila da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbacili njezinu tužbu zbog apsolutne nenadležnosti, te je isticala da joj pripada traženo pravo. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i u postupku pred Ustavnim sudom, apelantica je morala podnijeti zahtjev stvarno mjerodavnom tijelu, odnosno mjerodavnom tijelu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno mjerodavnom tijelu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluke broj U 22/00, od 22. i 23. lipnja 2001. godine, točka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP 844/04 od 13. rujna 2005. godine). Dakle, apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve glede pravnog lijeka, zbog čega odluka koju pobija u apelaciji nije konačna odluka, donesena po učinkovitom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju apelantičinog tužbenog zahtjeva. Prema tomu, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović