Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2369/05 (I. J.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2369/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2369/05, rješavajući apelaciju Ivice Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Jokića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-240/05 od 18. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj P-524/04-I od 19. aprila 2005.

godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Jokića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-240/05 od 18. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta, broj P-524/04-I od 19. aprila 2005.

godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta, koga zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je, 21. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-240/05 od 18. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-524/04-I od 19. aprila 2005. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 2. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-524/04-I od 19. aprila 2005. godine, obavezna je «Bosna osiguranje» Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) da na ime naknade materijalne štete isplati apelantu iznos od 2.725 KM, a po osnovu fizičkih bolova iznos od 900 KM, sa zakonskom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate i da naknadi apelantu troškove postupka u iznosu od 1.021,70 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, apelant je odbijen.

3. Općinski sud je tokom prvostepenog postupka proveo niz dokaza nalazeći da je tužbeni zahtjev apelanta djelimično osnovan. U pogledu naknade materijalne štete, koju je prouzrokovao osiguranik tužene u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila u mjestu Mostarska kod broja 268, sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti na motociklu apelanta, zbog čega mu je dosudio iznos od 2.725,00 KM. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, Općinski sud navodi da su apelantove povrede u udesu kvalifikovane kao lake tjelesne povrede i da smatra da bi primjerena naknada za fizičke bolove koje je apelant pretrpio bila iznos od 900 KM. Apelant je, navodi dalje Općinski sud, trpio primarni strah 5 sekundi, sekundarni strah srednjeg inteziteta oko 30 minuta, a sekundarni strah slabijeg inteziteta 10 dana, dakle nije u pitanju strah koji bi izazvao pravno relevantni poremećaj naručitog inteziteta, te mu po mišljenju ovog suda ne pripada pravo na naknadu za pretrpljeni strah.

4. Odlučujući o žalbi apelanta, Apelacioni sud je, presudom broj Gž-240/05 od 18. avgusta 2005. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude, Apelacioni sud navodi da je u dijelu zahtjeva koji se odnosi na nematerijalnu štetu, prvostepeni sud cijenio intezitet i dužinu trajanja fizičkih bolova i straha kod apelanta, a prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, te imajući u vidu stavove sudske prakse, pravilnom primjenom odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, obavezao tuženog da apelantu nadoknadi za pretrpljenje fizičke bolove iznos od 900 KM. Dalje, Apelacioni sud ističe da je prvostepeni sud apelanta odbio sa zahtjevom za naknadu štete zbog pretrpljenog straha, dajući za takvu svoju odluku valjane razloge koje, kao takve, i taj sud prihvata.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da sudovi svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva, u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete za strah, obrazlažu time da apelant nema pravo na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha, jer je pretrpio lake tjelesne povrede pa kod apelanta nije nastupio strah koji bi izazvao poremećaj naročitog inteziteta. Dalje navodi da su redovni sudovi dosuđivali naknadu na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha u predmetima gdje je oštećeni pretrpio lake tjelesne povrede i kao dokaz dostavio fotokopije presuda Apelacionog suda, broj Gž-185/02 od 25. juna 2002. godine i presudu, broj Gž-112/05 od 15. aprila 2005. godine. Smatra da se na ovaj način krši načelo pravne sigurnosti i proizvoljno primjenjuje odredba člana 200 Zakona o obligacionim odnosima. Stoga Ustavni sud smatra da se apelant žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije.

12. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

13. Apelanti smatra da su redovni sudovi proizvoljno primjenili član 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RbiH», br.2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) i odbili ga sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu nematerijlne štete na ime pretrpljenog straha. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

14. U konkretnom slučaju, apelant je nezadovoljan presudama redovnih sudova, smatrajući da je proizvoljno primjenjen član 200. Zakona o obligacionim odnosima. Članom 200. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da:«Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenomn prirodom i društvenom svrhom«. U konkretnom slučaju, sudovi su nakon provedenog dokaznog postupka, saslušanja svjedoka, vještačenjem po nizu vještaka (hirurg, neuropsihijatar, vještak saobračajne struke, mašinske struke) donijeli odluku kojom su odbili dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete za pretrpljen strah. Ustavni sud zapaža da su sudovi u dvije instance dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Redovni sudovi su dovoljno jasno i precizno obrazložili zašto se apelantu nije dosudila naknada nematerijalne štete za pretrpljen strah, zaključivši da je strah koji je pretrpio apelant bio takvog inteziteta i dužine trajanja da mu nije narušio psihičku ravnotežu, a pogotovo ne za duži vremenski period, niti da predstavlja povredu zdravstvenog i tjelesnog integriteta apelanta, u kojim slučajevima se, prema stanovištu sudske prakse, dosuđuje takva naknada.

15. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev», tj. ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

16. Apelant je, također, naveo da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, narušili princip pravne sigurnosti, jer su u sličnim predmetima dosuđivali nematerijalnu štetu za pretrpljen strah. Iako nije precizno naveo, Ustavi sud smatra da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak.

17. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili ako upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna legitimnom cilju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).

18. Ustavni sud ističe da je prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju, akcesorno pravo. To znači da član 14. Evropske konvencije ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze u «opseg»garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994.godine, serija A broj 291-B, stav 22).

19. Ustavni sud navode apelanta da su u sličnim predmetima redovni sudovi dosuđivali nematerijalnu štetu za pretrpljen strah smatra paušalnim i ničim obrazloženim. Pozivanje apelanta na presude Apelacionog suda u kojima su za lake tjelesne povrede oštećenima dosuđivane naknade za pretrpljeni strah je irelevantno, obzirom da kriterij za dosudu naknade za pretrpljen strah usljed nanesene povrede nije kvalifikacija te povrede, nego je to stepen narušenosti psihičke ravnoteže kod oštećene osobe i cijeni se u svakom predmetu pojedinačno, zavisno od konkretnih okolnosti slučaja. Ustavni sud je već istakao da u konkretnoj situciji redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalni propis i na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

20. Nadalje, apelant se žali na osporene presude, smatrajući da je njima povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, jer mu nije dosuđena nematerijalna šteta za pretrpljen strah. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je naknada nematerijalne štete, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2369/05 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio