Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2547/05 (L. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2547/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine u predmetu broj AP 2547/05, rješavajući apelaciju Ljube Matović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Matović, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Gž-208/05 od 2. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj P-109/03 od 17. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljuba Matović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) sa Pala podnijela je 14. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-208/05 od 2. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-109/03 od 17. februara 2005. godine.
2. Osnovni sud je Presudom broj P-109/03 od 17. februara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-208/05 od 2. novembra 2005. godine, odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev protiv Dobrivoja Matovića (u daljnjem tekstu. tuženi), kojim je zatraženo da se utvrdi da je apelantkinja, po osnovu održaja, stekla pravo svojine na nepokretnosti označenoj kao k.č. 500 upisana u ZK uložak 1091 k.o. Pale, u površini od 4000 m², te da je tuženi dužan da prizna apelantkinji pravo svojine na označenoj nepokretnosti sa dijelom 1/1 i da trpi da se ona uknjiži kao isključivi vlasnik u zemljišnim knjigama.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je, na osnovu svih dokaza koji su izvedeni, utvrđeno da su parnične stranke srodnici i da je prednik stranaka Nikola Matović, za života, spornu nekretninu na osnovu darovnog ugovora prenio u svojinu ocu tuženog. Takođe, sud je utvrdio da je apelantkinja predmetno zemljište koristila zajedno sa ocem tuženog kao i da je prije više od 30 godina apelantkinja otišla da živi kod Čede Matovića i da je prestala da koristi predmetno zemljište. Dalje, sud ističe da je saslušanjem svjedoka Savke Vladičić utvrđeno da je apelantkinja znala, i morala da zna, da je predmetno zemljište svojina tuženog, odnosno prednika tuženog, pa nisu osnovani apelantkinjini navodi da je spornu parcelu koristila dugi niz godina u uvjerenju da je ona njen vlasnik. Sud na kraju zaključuje da na osnovu dokaza koji su sprovedeni nije sporno da je apelantkinja u određenom vremenu koristila sporno zemljište, međutim nije dokazala da su ispunjene pretpostavke savjesnosti državine radi sticanja prava svojine održajem, jer je apelantkinja morala da kroz svo vrijeme održaja smatra da je stvar koju drži njena. Sud je ocijenio da apelantkinja spornu nekretninu nije držala u posjedu 20 godina, odnosno da joj eventualno povremeno korišćenje ne daje pravo da ostvari pravo na spornu nekretninu.
4. Apelantkinja je navela da joj je ovim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantkinja smatra da sudovi nisu na valjan način ocijenili iskaze saslušanih svjedoka, te su prihvatili iskaz tuženog i svjedoka Savke Vladičić koja je imala najmanje saznanja o spornoj parceli. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, preinači osporene presude i da u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu uz obavezu tuženog da isplati troškove postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presudu od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
8. U konkretnom slučaju apelantkinja se nije pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već povredu prava na imovinu vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbu materijalnog prava. Ustavni sud naglašava da je u svojoj odluci AP 186/03 od 29. septembra 2004. godine odbio kao neosnovanu apelaciju u kojoj se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da navedena praksa može da se primijeni i u konkretnom slučaju, jer se apelantkinja, takođe, nije pozvala ni na jedan od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Takođe, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan da provjerava utvrđene činjenice i načine na koje su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
10. U konkretnom slučaju, sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka koji su izvedeni iz dokaza koji su sprovedeni. Sudovi su utvrdili da apelantkinja nije ispunila uslove koji su propisani članom 28 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službene novine SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03), kojim je propisano da savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na stvar održajem protekom 20 godina. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantni propis, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović