Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/05 (Ć. M.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2517/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2517/05, rješavajući apelaciju Ćamila Muratspahića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćamila Muratspahića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, broj Kž-190/05 od 22. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu, broj K-101/05 od 5. aprila 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćamil Muratspahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čipuljića, Općina Bugojno, podnio je, 12. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-190/05 od 22. septembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-101/05 od 5. aprila 2005. godine.
2. Presudom Općisnkog suda broj K-101/05 od 5. aprila 2005. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH, zato što je u državnoj šumi zv. «Marijanov-potok» odjel 8 GJ «Skrta-Nišan», Općina Bugojno, radi krađe oborio šest stabala smrče, ukupne drvne mase 14,42 m3, oštetivši ŠPP Koprivnicu Bugojno za iznos od 2.155 KM. Za navedeno krivično djelo, prvostepeni sud je apelantu izrekao uslovnu osudu, kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Apelantu je izrečena i sporedna, novčana kazna u iznosu od 700 KM, a u vezi sa imovinsko-pravnim zahtjevom oštećenog, apelant je obavezan isplatiti oštećenoj ŠPP Koprivnica Bugojno iznos od 2.155 KM, kao i troškove postupka u iznosu od 50 KM.
3. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavilo Kantonalno tužilaštvo, Kantonalni sud je, presudom broj Kž-190/05 od 22. septembra 2005. godine, žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako da je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, uz primjenu čl. 42. i 49. Krivičnog zakona Federacije BiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci koja se ima izvršiti, dok se ukida sporedna novčana kazna u iznosu od 700,00 KM. U odluci o imovinsko pravnom zahtjevu i o troškovima postupka prvostepena presuda ostaje neizmjenjena.
4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud navodi da u konkretnoj faktičkoj situaciji nije bilo mjesta izricanju uslovne osude i da uslovna osuda nije adekvatna krivična sankcija da bi se ostvarila kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja. Sud dalje ističe da su paušalno navedene olakšavajuće okolnosti i da nemaju takav značaj kakav im je dao prvostepeni sud. Kantonalni sud navodi da je ova vrsta krivičnih djela u znatnom porastu, te da se činjenjem ovakvih djela nanosi šteta društvenoj zajednici. Također, sud ističe da je apelant istovrsni povratnik, ranije već osuđivan zbog istovrsnog djela, da se radi se o većoj količini drvne mase koja znatno prelazi iznos potreban za kvalifikaciju ovog djela, da se radi o tehničkom tj. kvalitetnom drvetu, a sve te činjenice ukazuju na povećanu društvenu opasnost ovog krivičnog djela. Na kraju, ovaj sud smatra da su okolnosti koje je prvostepeni sud uzeo kao olakšavajuće i one koje je apelant istakao u odgovoru na žalbu, takve da su opredijelile Kantonalni sud da apelantu izrekne kaznu zatvora ispod posebnog minimuma koja je propisana za ovo krivično djelo i izrekne mu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Ovu kaznu sud smatra adekvatnom težini konkretno počinjenog djela, njegovim štetnim posljedicama, načinu izvršenja djela kao i pobudama zbog kojih je djelo učinjeno, a ujedno i dovoljnom da se njome ostvari kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja. Izrečena kazna je u granici onoga što predlaže nadležni tužilac u svojoj žalbi, a kako nema prijedloga u pogledu sporedne novčane kazne, to je ista ukinuta.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija), zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede krivičnog postupka i krivičnog zakona. Apelant smatra da u postupku sud nije uzeo u obzir niti jedan dokaz koji bi potvrdio suprotno činjenično stanje i da su oštećeni i tužilac u odnosu na njega stavljeni u povoljniji položaj.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava
8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio krivični postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem je donesena osporena odluka, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene izvedenih dokaza i bitne povrede krivičnog postupka i krivičnog zakona. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta vođen dvostepeni krivični postupak, u kojem je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da prvostepeni sud prilikom odlučivanja nije uzeo u obzir niti jedan dokaz koji bi «potvrdio suprotno činjenično stanje». U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da apelant nije izjavljivao žalbu protiv prvostepene presude, te da prigovore u vezi sa prvostepenim postupkom prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imao na raspolaganju, istakne prigovore protiv prvostepene presude i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o njegovim prigovorima izjasni. Osim toga, apelant smatra da je u prvostepenom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a ne ukazuje ni na kakve procesne povrede, niti su one očigledne. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno prima facie neosnovani, te se neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.
11. Što se tiče prigovora apelanta da su oštećeni i tužilaštvo u odnosu na njega stavljeni u povoljniji položaj, Ustavni sud smatra da u apelant nije pružio niti jedan dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su redovni sudovi bili pristrasni tokom predmetnog postupka tj. da su davali prednost jednoj strani u postupku u odnosu na drugu ili da su pošli od ubjeđenja da je apelant izvršio predmetno krivično djelo koje mu se optužnicom stavljalo na teret. Stoga Ustavni sud neće ulaziti u dalje ispitivanje navoda iz apelacije u odnosu na navodnu pristrasnost redovnih sudova, obzirom da Ustavni sud smatra da su takvi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, osporenom drugostepenom odlukom, izmijenio odluku o kazni, a na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrđeno u prvostepenom postupku i svih okolnosti konkretnog slučaja. Naime, u konkretnoj situaciji Kantonalni sud je smatrao da nije bilo mjesta izricanju uslovne osude i da uslovna osuda nije adekvatna krivična sankcija da bi se njome ostvarila svtrha kažnjavanja. Ipak, okolnosti koje je prvostepeni sud uzeo kao olakšavajuće i one koje je apelant istakao u odgovoru na žalbu su takve osobito olakšavajuće okolnosti, zbog kojih je i Kantonalni sud izrekao kaznu zatvora ispod posebnog minimuma, primjenom odgovarajućih odredaba ZKP. Kantonalni sud je precizno i detaljno obrazložio zašto smatra da će izrečenom kaznom biti ostvarena kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja, a što je cilj prilikom izricanja i izbora krivične sankcije. Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje osporene odluke jasno, detaljno i razložno i da nema elemenata koji bi ukazali na proizvoljnost u odlučivanju, već da naprotiv ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda u cijelosti zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Također, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca, advokata, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Apelant je prisustvovao i sjednici vjeća Kantonalnog suda kada se odlučivalo o žalbi koju je izjavilo tužilaštvo.
14. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud primijenio relevantne zakonske odredbe u predmetu. Zatim, osporena odluka Kantonalnog suda navodi sve potrebne razloge na kojima se zasniva, a obrazloženje je, kako je već rečeno, zadovoljavajuće. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović