Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2766/06 (Federalni zavod za mirovinsko/penzijsko osiguranje)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2766/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2766/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko osiguranje za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Federalni zavod za mirovinsko/penzijsko osiguranje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 5. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2700/05 od 27. juna 2006. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude Kanatonalnog suda do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem postupku: Općinski sud), broj Pr-1335/04 odbijena je sa tužbenim zahtjevom Savić Jasmina (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da joj apelant isplati iznos od 1600 KM na ime neisplaćene naknade zbog smrti užeg člana porodice, sa kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je u prvostepenom postupku utvrdio da je tužiteljica zaposlenik apelanta, te da joj je majka umrla 7. marta 2004. godine. Također, Općinski sud je utvrdio i da je tužiteljici odobreno korištenje pet dana plaćenog odsustva, ali da nije odlučeno o njenom zahtjevu za isplatu naknade za slučaj smrti člana uže porodice. Naime, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službeni glasnik BiH», broj 34/04), te da je u konkretnom slučaju apelant pravilno primijenio odredbe svog Pravilnika o radu, koji propisuje da ovakva naknada pripada zaposleniku u slučaju smrti člana uže porodice (roditelja), samo ako je zaposlenik s njima živio u zajedničkom domaćinstvu.
3. Kantonalni sud je osporenom odlukom, broj Gž-2700/05 od 27. juna 2006.godine, uvažio žalbu tužiteljice, preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelanta da joj isplati iznos od 1600 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika Federalnih ministarstava i drugih tijela Federalne uprave («Službene novine FBiH» broj 44/98) predviđena isplata troškova sahrane u visini tri prosječne plaće službenika, kao i da se članom uže porodice smatraju bračni drug, djeca i roditelji. Kako su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uslovi koje navedena Uredba predviđa, Katnonalni sud je zaključio da tužiteljici pripada naknada kako je tužbom i tražila.
4. Apelant smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u, kako navodi, proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa od strane Katnonalnog suda, koji nije uzeo u obzir apelantov Pravilnik o radu, kojim se traži da zaposlenik bude član porodičnog domaćinstva umrlog člana uže porodice. Apelant također smatra da je na ovaj način diskriminisan u odnosu na tužiteljicu, jer je, kako navodi, «očito da su sve radnje koje je Kantonalni sud Sarajevo poduzeo, bile usmjerene na rješavanje koje je povoljnije za drugu stranu».
5. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje presude Kantonalnog suda, broj Gž-2700/05 od 27. juna 2006. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant nije obrazložio razloge zbog kojih traži donošenje privremene mjere.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanja jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijane presude, proizilazi da se apelant žali na kršenje prava na pravično suđenje i na diskriminaciju. Međutim, u obrazloženju zahtjeva za privremenu mjeru, apelant nije naveo ništa što bi ukazalo da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile «nesagledive posljedice i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi». Apelant nije ni na kakav način argumentovao ovaj svoj zahtjev, osim što je dostavio rješenje Općinskog suda broj 065-0-I-06-005495 od 29. augusta 2006. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje. Apelant nije naveo da li je izjavio prigovor protiv ovog rješenja.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne presude suda mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano napraviti izuzetak od navedenog stava (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1454/06 od 13. juna 2006. godine). Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović