Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2848/06 (Z. L.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2848/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2848/06, rješavajući zahtjev Zikrije Ljevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zikrije Ljevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zikrija Ljevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Edina Rešidović advokat iz Sarajeva, podnio je, 17. oktobra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000266 od 8. avgusta 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-13/03 od 29. marta 2006. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo dalje izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Kantonalnog suda, broj K-13/03 od 29. marta 2006. godine, i njeno izvršenje odložio do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. U ponovnom postupku Kantonalni sud je presudom, broj K-13/03 od 29. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000266 od 8. avgusta 2006. godine, oglasio apelanta krivim zato što je postupajući protivno odredbama člana 3. stav 1. alineja 1. i člana

13. III Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) vršio ubistva i nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, čime je počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog Zakona SFRJ, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. U skladu sa odredbom člana 346.stav1. tačka 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. novembra 2000. godine do 30. aprila 2001. godine i od 29. marta 2006. godine, pa nadalje. Na osnovu odredbe člana 101. stav 2. ZKP FBiH oštećeni su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Apelant je na osnovu člana 91. stav 1. ZKP-a FBiH obavezan na plaćanje troškova sudskog paušala u iznosu od 100,00 KM.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe da su navodi iz izreke i obrazloženja prvostepene presude jasni i razumljivi i među njima nema nikakve proturječnosti i nedvojbeno proizilazi da su svi optuženi proglašeni krivim za radnje kojima su ostvarena zakonska obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZ SFRJ. U odnosu na žalbeni prigovor branitelja apelanta, da je prvostepenom presudom počinjena i bitna povreda odredaba krivičnog postupka, zbog toga što optuženima nije data mogućnost da se izjasne o izmjenjenoj optužnici, sud navodi da, prema tekstu izmjenjene optužnice i navodima sa raspravnog zapisnika, proizilazi da je riječ ne o izmijenjenoj već o preciziranoj optužnici koja je učinjena u korist optuženih, kao i da su se optuženi i branioci izjasnili da ne traže dodatno vrijeme za izjašnjenje i pripremu povodom tako precizirane optužnice. Takođe, Vrhovni sud smatra neosnovanim prigovore koji se odnose na povredu krivičnog zakona na štetu optuženi.. Vrhovni sud ističe da je pravilno prvostepeni sud kvalifikovao radnje optuženih, prije svaga ubistvo i nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima kao povredu člana 3. Ženevske konvencije iz 1949. godine, jer prema dikciji te konvencijske odredbe, svako nasilje nad životom i tjelesnim integritetom, a posebno ubistva, predstavljaju nečovječno postupanje u smislu navedene konvencije. U radnjama optuženih, onako kako su one navedene i opisane u izreci prvostepene presude, a za koje je utvrđeno da su ih počinili optuženi, stječu se sva zakonska obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ jer je provedenim dokazima potvrđeno da je apelant zajedno s još jednim nepoznatim vojnikom Armije BiH izvršio ubistvo ratnog zarobljenika Dragana Lasića, te nečovječno postupao prema drugim zarobljenicima. Na kraju, Vrhovni sud zaključuje da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je takve radnje optuženih kvalifikovao kao povredu člana 3. stav 1. alinea 1. Ženevske konvencije, s obzirom da navedeni član konvencije upravo predviđa kršenje konvencijskih pravila ako se u oružanom sukobu postupa nečovječno prema ratnim zarobljenicima što podrazumjeva poduzimanje nasilnih radnji protiv života i tijela, okrutno postupanje i mučenje te posebno ubistvo ratnih zarobljenika.

4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje odbijajući prijedloge odbrane da se izvrši suočenje svjedoka Stanislava Ljubića, Dragana Zovke i Jure Kosira sa svjedokom Mehmedom Kaminićem. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na fer suđenje i pravo na «jednakost oružja» jer sud nije navode odbrane o odlučnim činjenicama provjerio zahtjevom da se iz Arhiva Armije BiH zatraži dostavljanje relevantnih materijalnih dokaza. Apelant dalje smatra da postoji protivrječnost kako između izreke i datog obrazloženja tako između razloga iznesenih u presudi i samih iskaza svjedoka. Apelant navodi da je tužilac «precizirao» optužnicu, mjenjajući optužnicu u odnosu na opisane radnje apelanta, nakon čega nije imao mogućnost da se izjasni o optužbama protiv njega. Apelant ističe da je u ponovljenom prvostepenom postupku osuđen na kaznu zatvora preko 5 godina, pa je u skladu sa odredbama ZKP-a odmah lišen slobode i u pritvoru se nalazio do izricanja drugostepene presude, a nakon donošenja drugostepene odluke se nalazi na izdržavanju kazne. Apelant smatra da bi dalje izdržavanje kazne predstavljalo nastavljanje kršenja njegovih ljudskih prava sa teškim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na drugi način spriječiti. Predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se nalaže prekid daljeg izdržavanja kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Kantonalnog suda, broj 13/03 od 29. marta 2006. godine, i njeno izvršenje odlaže do okončanja postupka po podnijetoj apelaciji.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvecije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

9. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant u apelaciji nudi navode, činjenice i dokaze kojim potkrepljuje svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnog prava i prava iz Evropske konvencije. Međutim, apelant ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Apelant smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2848/06 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio