Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2964/06 (D. I.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2964/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2964/06, rješavajući zahtjev Damira Imamovića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Damira Imamovića, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Imamović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice, podnio je, 1. novembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-06-000 187 od 6. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 043-0-K-05-000023 od 12. juna 2006. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Općinski sud je presudom, broj 043-0-K-05-000023 od 12. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-06-000 187 od 6. oktobra 2006. godine, oglasio apelanta krivim zbog produženog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije BiH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

3. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo zagarantovano članom 3. Zakona o krivičnom postupku koji se odnosi na predpostavku nevinosti. Ističe da je odbrana nakon što se izjasnio da nije kriv stupila u pregovore sa tužilaštvom, te je zaključen sporazum o priznanju krivice. Na glavnom pretresu od 29. novembra 2004. godine sporazum o priznanju krivice je bio prihvaćen od strane suda (u sporazumu je bila prihvaćena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca), a izricanje sankcije je bilo odloženo za 26. januar 2005. godine, jer je tužilaštvo tražilo da se u navedenom roku provjere informacije koje je apelant dao tužilaštvu. Ističe da je nesporno da je sudija odnosno vijeće prilikom prihvaćanja sporazuma imalo u vidu sve dokaze koji potvrđuju navode optužnice. Navodi da je tužilac na ročištu zakazanom za 26. januar 2005. godine odustao od sporazuma i zatražio od vijeća da nastavi sa glavnim pretresom, a što je vijeće i uradilo kojom prilikom je donijelo rješenje koje nije dostavljeno apelantu, te zbog toga on nije koristio svoje pravo na žalbu. Nadalje navodi da je Općinski sud odbio prijedlog odbrane za izuzeće predsjednika vijeća sa obrazloženjem da odbrana nije obrazložila svoj prijedlog. Isti stav je imalo i vijeće Kantonalnog suda. Apelant dalje navodi da odbrana nije imala mogućnost da svjedoke iz optužnice ispita direktno iz čega proizilazi neravnopravan položaj odbrane i tužioca. Apelant smatra da je u predmetnom postupku narušeno pravo jednakopravnosti strana u postupku koje je garantovano članom 6. Evropske konvencije. Smatra da je već kao osumnjičeni unaprijed bio oglašen krivim, pa se presuda mogla donijeti na osnovu policijskih zapisnika, bez istrage, a konačno i bez suđenja. Ističe da se sankcija nije mogla izreći izvan prihvaćenog sporazuma. Predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora dok se ne donese odluka povodom predmetne apelacije jer je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i pored toga što je bio prihvaćen sporazum o priznanju krivnje gdje je bila prihvaćena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca.

4. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

5. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

6. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

7. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvecije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

8. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze koji idu u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru, radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2964/06 (D. I.) | Sudska praksa | Aktio