Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2742/06 (B. C.)

Odluka donesena 09. 11. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2742/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2742/06, rješavajući apelaciju Borislava Cvijića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2 i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Cvijića, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu, broj 076-0-

KV-06 000 006 od 8. septembra 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovioe i čl. 6. 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Cvijića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu, broj o76-0-

KV-06 000 006 od 8. septembra 2006. godine, u odnosu na član 4. Protokola broj 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Cvijić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Željko Šurlan advokat iz Banjaluke, podnio je, 29. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljem tekstu: Osnovni sud), broj 076-0-KV-06 000 006 od 8. septembra 2006. godine. Apelant je, također, tražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio glavni pretres zakazan za 10. oktobar 2006. godine, u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom protiv apelanta, radi krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske.

2. Optužnicom Osnovnog vojnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovno tužilaštvo), broj VTK-4837 od 29. maja 1997. godine, apelantu je u svojstvu prvooptuženog stavljeno na teret da je počinio krivično djelo povrede stražarske, patrolne ili druge slične službe iz člana 209. stav 5. u vezi sa stavom 1. i 3. Krivičnog zakona Republike Srpske, u predmetu K-73/00. Apelant je bio nedostupan pravosudnim organima, pa je Osnovni sud donio rješenje kojim je postupak između apelanta i drugooptuženog razdvojio, kako bi se nastavio postupak protiv drugooptuženog.

3. Na glavnom pretresu koji se vodio protiv drugooptuženog tužilac je izmijenio optužnicu, broj VTK-4837/96 od 29. maja 1997. godine, na način da je apelantu i drugooptuženom stavio na teret krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakonika Republike Srpske.

4. Odlučujući o prigovoru apelanta na optužnicu, broj VTK-4837/96 od 29. maja 1997. godine, odnosno na izmijenjenu optužnicu od 19. aprila 2006. godine, Osnovni sud je donio rješenje, broj 076-0-KV-06 000 006 od 8. septembra 2006. godine, kojim je prigovor odbačen kao nedopušten. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je « prigovor protiv izmijenjene optužnice nedopušten po odredbama člana 337. Zakona o krivičnom postupku, kojim odredbama je predviđeno da prigovor protiv optužnice, bilo da je izmijenjena usmeno na raspravi ili je podnesen pismeno nakon odgađanja glavne rasprave nije dopušten, jer ovlašteni tužilac može izmijeniti optužnicu neovisno od toga da li su na glavnioj raspravi izneseni novi dokazi. Dovoljna je i nova subjektivna ocjena dokaza pribavljenih u istrazi, koja je rezultat usmenog, neposrednog i kontradiktornog postupka. Tužilac može da izmijeni optužnicu sve do trenutka kad predsjednik vijeća objavi da je glavni pretres završen, pa i poslije završne riječi odbrane, samo se odbrani mora omogućiti izjašnjavanje o izmijenjenoj optužnici, zbog čega se glavni pretres može i prekinuti, što je u konkretnom slučaju i učinjeno», pa je prigovor nedopušten.

5. Apelant smatra da mu je donošenjem rješenja kojim je odbačen prigovor na optužnicu kao nedopušten, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta u istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st1.i 2 i stav 4. tačka 14.. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno». Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristi

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»

7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. To pretpostavlja da apelant, shodno principu iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepene odluke.

8. Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, posmatrajući generalno, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

9. U konkretnom slučaju, rješenje Osnovnog suda, koje se pobija apelacijom, nije odluka koja predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjem odbačen prigovor protiv optužnice, kao nedopušten. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred Osnovnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se tiču povreda prava na pravično suđenje iz člana. 6.. Evropske konvencije, apelacija preuranjena.

10. U vezi sa prednjim navodima, dakle pravom na pravično suđenje, treba posmatrati i navode apelacije koji se odnose na pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 7. i 13. Evropske konvencije. Naime, osporenim rješenjem apelantu nije izrečena krivična sankcija pa je apelacija u pogledu povrede člana 7. Evropske konvencije preuranjena. Što se tiče prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud primjećuje da je povodom prigovora na optužnicu i izmijenjenu optužnicu, Osnovni sud odlučio upravo pobijanim rješenjem, kojim je prigovor odbačen kao nedopušten. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena posebna žalba, ali je dozvoljena i propisana, kao redovan pravni lijek, po okončanju krivičnog postupka u okviru žalbe na presudu kojom će se meritorno odlučiti o optužnici. Iz navedenog proizilazi da je apelacija i u ovom dijelu preuranjena.

Dopustivost prima facie

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da mu je donošenjem rješenja Osnovnog suda kojim je odbačen kao nedozvoljen njegov prigovor na optužnicu, povrijeđeno pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. Ovo pravo podrazumijeva da se nikome ne može suditi niti se može ponovno kazniti za krivično djelo za koje je već bio pravosnažno osuđen ili oslobođen krivične optužbe. Kako u konkretnom predmetu postupak nije okončan, niti je apelantu ranije izrečena pravosnažna oslobađajuća ili osuđujuća presuda za isto djelo, niti mu je izrečena krivična sankcija, proizilazi da su navodi apelacije u dijelu koji se odnosi na povredu iz člana 4. Protokola broj 7. očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je u pogledu povrede člana 4. Protokola broj 7. Evropske konvencije odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2742/06 (B. C.) | Sudska praksa | Aktio