Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2397/05 (Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar i S. A.)
Odluka donesena 09. 11. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 112
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 13
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2397/05
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2397/05, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar i Silvane Anić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 9. novembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-247/05 od 22. septembra 2005.
godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-116/03-I od 14.
oktobra 2005. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Silvane Anić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-247/05 od 22.
septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj P- 116/03-I od 14. oktobra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 23. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-247/05 od 22. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-116/03-I od 14. oktobra 2005. godine.
2. Silvana Anić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 21. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-247/05 od 22. septembra 2005. godine i Presude Općinskog suda broj P-116/03-I od 14. oktobra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je, na osnovu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 2397/05 i AP 2394/05 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 2397/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, JP «Urbing» Mostar, S.J. i apelantice 30. novembra 2005. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
5. Odgovor na apelaciju apelantica je dostavila 14, Kantonalni sud 15, a Općinski sud 20. decembra 2005. godine. JP «Urbing» Mostar i S.J. nisu dostavili odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 10. oktobra 2006. godine dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda broj P-116/03-I od 14. oktobra 2005. godine, donesenom u ponovnom postupku, utvrđeno je da je tužitelj-protutuženi S.J. nositelj stanarskog prava na stanu u Mostaru, pobliže označenom u izreci presude, na kojem je nositeljica stanarskog prava bila V.J., da je pravno ništav ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključen između trećetuženog JP «Urbing» Mostar i apelantice kao nositeljice stanarskog prava, te su tuženi-protutužitelji obavezani S.J. solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.873,00 KM. Trećim stavom izreke presude poništen je kao nezakonit ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen između J.S. i JP «Urbing» Mostar, te je tužitelj-protutuženi J.S. obavezan naknaditi apelantici troškove parničnog postupka u iznosu od 792,00 KM. U navedenom postupku apelant je imao poziciju drugotuženog-protutužitelja.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je rješenjem Kantonalnog suda ukinuta prethodna presuda, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje s uputom da na jasan način utvrdi je li tužitelj S.J. bio, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), član porodičnog domaćinstva V.J. Sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj S.J. sa svojom nenom V.J živio u ekonomskoj zajednici od 25. maja 1982. godine do 1993. godine, te je ekonomsku zajednicu napustio usljed ranjavanja i odlaska u inozemstvo radi liječenja gdje ima status izbjeglice, što ukazuje da do raskida ekonomske zajednice nije došlo samovoljno, te da je nesporno da je S.J. dao saglasnost za prijenos stanarskog prava na A.M., ali je u navedenoj izjavi izrazio namjeru da će i on predmetni stan dalje koristiti, što ukazuje da nije postojala namjera za napuštanje stana. Sud je dalje naveo da je S.J. uz pomoć punomoćnika u upravnom postupku ostvario povrat predmetnog stana 29. oktobra 2003. godine, da se S.J. nalazi u posjedu stana što tuženi-protutužitelji nisu osporili, kao što nisu dokazali niti da je tužitelj riješio stambenu potrebu nekim drugim stanom. Sud je stoga, primjenom člana 6. ZOSO, utvrdio da je tužitelj S.J. živio u ekonomskoj zajednici sa svojom nenom V.J. više od deset godina, a što je objektivizirano i potvrdom prebivališta koju je izdao MUP Mostar, te da je sa V.J. imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren pred nadležnim sudom 22. aprila 1987. godine, a koji je Rješenjem Općinskog suda broj O.287/99 od 24. februara 2000. godine prihvaćen kao pravno valjan. S obzirom da je i po tom ugovoru S.J. živio sa V.J. duže od pet godina, i po tom osnovu je, prema članu 6. stav 2. ZOSO, tužitelj mogao postati nositelj stanarskog prava. Osim navedenog i članom 21. stav 2. ZOSO unucima pripada pravo da nakon smrti nositelja stanarskog prava s kojim su živjeli u porodičnom domaćinstvu nastave sa korištenjem stana. Imajući u vidu navedeno, a obrazlažući drugi stav izreke presude, Općinski sud je zaključio da apelant, koji je u predmetnom postupku imao poziciju drugotuženog-protutužitelja, nije mogao donijeti rješenje o dodjeli predmetnog stana apelantici a da prethodno nije razmotrio uvjete predviđene članom 6. stav 1. i članom 21. stav 2. ZOSO. Obrazlažući treći stav izreke presude sud je konstatirao da je Ugovor o korištenju stana Ev. broj 119610 od 8. septembra 2003. godine, zaključen između tužitelja-protutuženog S.J. i trećetuženog JP «Urbing» Mostar, zaključen na osnovu Rješenja Službe graditeljstva Općine Zapad (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07/II-3-2017/98 od 8. septembra 2003. godine, kojim je odlučivano o zahtjevu S.J. za povrat predmetnog stana, te kojim je u tački tri konstatirano da će odluku o stanarskom pravu na predmetnom stanu donijeti davatelj stana na korištenje, u konkretnom slučaju apelantica kao nositeljica prava raspolaganja na predmetnom stanu. Budući da je članom 11. ZOSO regulirano da se ugovor o korištenju stana zaključuje na osnovu akta o dodjeli stana, a koji u konkretnom slučaju ne postoji, sud je, primjenom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), poništio ugovor o korištenju predmetnog stana.
10. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-247/05 od 22. septembra 2005. godine uvažio žalbu tužitelja S.J., te preinačio treći stav izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelantice i apelanta da se poništi ugovor o korištenju stana zaključen između tužitelja S.J. i trećetuženog JP «Urbing». Žalba tuženih je djelimično uvažena, te je ukinut prvi stav presude Općinskog suda, kojim je utvrđeno da je tužitelj S.J. nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je tužba u tom dijelu odbačena. Žalba tuženih je u preostalom dijelu odbijena te je potvrđen drugi stav izreke kojim je utvrđeno da je pravno ništav ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen između trećetuženog JP «Urbing» Mostar i apelantice kao nositeljice stanarskog prava, s tim da je u tom dijelu preinačena odluka o troškovima te su tuženi-protutužitelji obavezani S.J. solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.436,50 KM, umjesto iznosa od 2.873,00 KM.
11. Obrazlažući svoju odluku Kantonalni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari nije sporno da je rješenjem Službe tužitelju, kao članu porodičnog domaćinstva, priznato pravo na posjed stana na kojem je bila nositeljica stanarskog prava V.J., da je navedenim rješenjem utvrđeno da je apelantica kao privremena korisnica dužna iseliti iz predmetnog stana, te da joj prestaje pravo privremenog korištenja, da je izvršena primopredaja stana te da su i apelantica i S.J. sa JP «Urbing» zaključili ugovore o korištenju stana. Sud je naveo da je u nadležnosti upravnih organa utvrditi je li član porodičnog domaćinstva stekao svojstvo nositelja stanarskog prava, te je, budući da sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost, primjenom člana 227. stav 2. a u vezi sa članom 16. Zakona parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepenu presudu pod stavom jedan izreke ukinuo i tužbu odbacio. Sud je dalje naveo da je, imajući u vidu odredbu člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojim je propisano da su svi ugovori o korištenju stana, kao i svi drugi akti o dodjeli stana na korištenje zaključeni nakon 7. februara 1998. godine ništavi, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da je ugovor o korištenju stana, koji je na osnovu apelantove odluke o dodjeli stana od 17. februara 1999. godine zaključen između apelantice i JP «Urbing» Mostar, ništav u smislu člana 103. ZOO. Međutim, nasuprot tome, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je stavom tri izreke poništio ugovor o korištenju stana zaključen između tužitelja S.J. i JP «Urbing» Mostar, budući da se u smislu člana 112. ZOO poništavati mogu samo rušljivi ugovori i to od ugovornih stranaka u za to određenim rokovima. Budući da ni apelantica ni apelant nisu ugovorne strane kod ugovora o korištenju stana zaključenog između S.J. i JP «Urbing», oni nisu ni legitimirani tražiti poništenje ugovora. Sud je dalje konstatirao da predmetni ugovor nije nevažeći jer nije protivan prinudnim propisima, te odluka JP «Urbing» kojom proglašava nevažećim predmetni ugovor ne može proizvoditi nikakvo pravno dejstvo. Naime, ugovor o korištenju stana je dvostrani ugovor kojeg mogu samo ugovorne strane raskidati ili tražiti poništenje takvog ugovora iz razloga mana volje. S obzirom da predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima on nije ni apsolutno ništav u smislu člana 103. ZOO, jer za zaključivanje ovog ugovora nije bio potreban, u smislu člana 11. ZOSO, akt apelanta kao davatelja stana o dodjeli stana na korištenje budući da je tužitelj, kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava V.J., imao osnovu-rješenje Službe sa kojim je bio upoznat i apelant za zaključivanje ugovora o korištenju stana. Naime, član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava stiče stanarsko pravo sa dejstvom prema davatelju kad nositelj stanarskog prava umre, zaključivanjem ugovora o korištenju stana. Da druga strana nije htjela zaključiti ugovor u smislu člana 28. ZOSO, stambeni organ bi na zahtjev jedne od ugovornih strana donio rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Iz navedenih razloga je uvažena žalba tužitelja te preinačen treći stav izreke prvostepene presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelantove apelacije
12. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u nemogućnosti saslušanja tužitelja u svojstvu svjedoka; u tome što se sud u toku postupka nije odredio o prigovoru stvarne nenadležnosti suda da postupa kao ni o prigovoru aktivne legitimacije tužitelja; da prvostepeni sud nije izveo procesne radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja mu je ukazao drugostepeni sud u Rješenju Gž-327/02 od 16. januara 2003. godine, da sud nije procijenio savjesno i pozorno svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, da razlozi koji su navedeni u sudskoj odluci nisu tačni, da sud navodi da je tužitelj stan napustio usljed ranjavanja a da u spisu osim izjave ne postoji dokumentacija koja to potvrđuje. Apelant smatra da u postupku nije utvrđeno da je između tužitelja i V.J. postojala ekonomska zajednica, da se tužitelj mogao vratiti nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH 1995. godine, a on se prema izjavi punomoćnika, inače krvnog srodnika, vratio tek u julu ili augustu 2005. godine, te se stoga prema apelantovom mišljenju ne može tvrditi da nije došlo do samovoljnog napuštanja ili raskida ekonomske zajednice, da tužitelj nije nastavio sa korištenjem stana te da je stan prilikom primopredaje preuzeo njegov punomoćnik, da je apelant sagledao činjenice u vezi sa stanom V.J. prilikom odlučivanja o zahtjevu za prijenos stanarskog prava A.M. Apelant dalje navodi da je sud prekoračio ovlasti prilikom primjene materijalnog prava i da se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o prestanku primjene, jer stan nikad nije proglašen napuštenim niti je u stvarnosti imao status napuštenog stana, zatim da sud se nije očitovao u pogledu primjene čl. 47. i
48. ZSO, da rješenje Službe nije pravomoćno jer je apelant protiv tog rješenja izjavio žalbu o kojoj nije odlučeno, da je ostavljanjem na snazi ugovora o korištenju stana između tužitelja S.J. i JP «Urbing» Mostar tužitelj zapravo utvrđen nositeljem stanarskog prava što je u suprotnosti sa članom 2. izreke presude, da kod priznavanja predmetnog ugovora sud nije postupio prema čl. 103. i 109. stav 1. ZOO jer je navedeni ugovor protivan članu 26. stav 1. ZOSO prema kojem se ugovor o korištenju stana zaključuje u pisanom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana. Stoga, apelant traži da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak te da poništi osporene presude i odbije tužiteljev postavljeni tužbeni zahtjev.
b) Navodi iz apelanticine apelacije
13. Apelantica smatra da joj je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bose i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene provedenih dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što tužitelj nije saslušan u svojstvu svjedoka, što sud nije pri ocjeni dokaza savjesno ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te što se tokom postupka nije izjasnio o prigovoru stvarne nadležnosti suda da postupa, kao i o prigovoru nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije. Apelantica smatra da je pogrešnom primjenom materijalnog prava došlo do povrede prava na imovinu i predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i riješi tužbeni zahtjev tužitelja u meritumu, tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.
c) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni i Općinski sud smatraju da u toku postupka i prilikom donošenja navedenih presuda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana I/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Apelantica u odgovoru na apelaciju ističe da je saglasna sa stavovima iznesenim u predmetnoj apelaciji u vezi sa povredom prava na pravičan postupak.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list RBiH» br. 14/84, 13/89, 36/89 i 2/93, te «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:
«Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) «Član 16.
(1) Ugovor o korištenju stana [...], kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine, ništavi su.
(2) Odredba iz stava 1. ovog člana odnosi se i na ugovore o korištenju stana zaključene prije 7. februara 1998. godine a po njima nije izvršeno useljenje u stan.
(3) Osoba koja na osnovu ugovora odnosno akta iz stava 1. ovog člana koristi stan smatrat će se bespravnim korisnikom stana.»
18. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03) «Član 103.
«Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje stranaka, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Član 112.
Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi...».
19. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase «Član 16.
Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.
Kad se u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, proglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Član 224.
Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:
...
4) ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu,...
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 227. stav 2.
Ako drugostepeni sud utvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili ..., ukinut će prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. Član 229. stav 1.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
...
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo; ...»
VI. Dopustivost
Dopustivost apelacije AP 2394/05
20. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
22. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
24. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da je u konkretnom slučaju vođen sudski postupak u kojem je apelantica učestvovala i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati ima li apelantica «opravdan zahtjev», tj. jesu li njene tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno potkrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
25. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
26. Apelantica je, nakon što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovom predmetu pokrenuo postupak protiv nje i ostalih tuženih radi poništenja i predaje u posjed stana, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dvostepenom sudskom postupku. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise, te usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, a odbili protutužbeni zahtjev apelantice i drugotuženog kao neosnovan. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je tužitelju, kao članu porodičnog domaćinstva, rješenjem Službe graditeljstva od 8. septembra 2003. godine, priznato pravo na posjed spornog stana u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a u vezi sa članom 6. stav 1. i čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, kao i da je izvršena primopredaja stana. Na osnovu toga, Kantonalni sud je zaključio da sud nije nadležan da u parničnom postupku utvrđuje je li član porodičnog domaćinstva stekao svojstvo nositelja stanarskog prava, već je to nadležnost upravnog organa, zbog čega je u tom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio. Ustavni sud smatra da razlozi koje je Kantonalni sud dao za ovakvu odluku zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Također, redovni sudovi su utvrdili da je pravno ništav ugovor koji je zaključila apelantica sa apelantom 3. juna 1999. godine, a na osnovu odluke o dodjeli stana, jer prema članu 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ugovori o korištenju stana zaključeni nakon 7. februara 1998. godine ništavi su, kao i u smislu člana 103. ZOO. Apelantica i apelant su protutužbenim zahtjevom tražili da sud poništi kao nezakonit Ugovor o korištenju stana broj Ev. 1196710 od 8. septembra 2003. godine, koji je zaključio S.J. sa trećetuženim, pa je njihovom protutužbenom zahtjevu udovoljeno. Međutim, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu, te je protutužbeni zahtjev apelantice i drugotuženog odbio. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud za ovakvo svoje stanovište dao jasne i detaljne razloge. Naime, članom 112. ZOO, poništavati se mogu samo rušljivi ugovori i poništavati ih mogu samo ugovorne strane, pa Kantonalni sud zaključuje da apelantica i drugotuženi nisu legitimirani tražiti poništenje ugovora a i predmetni ugovor nije nevažeći, jer nije protivan prinudnim propisima odnosno nije apsolutno ništav u smislu člana 103. ZOO. Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazali da je Kantonalni sud navedene propise primijenio proizvoljno i na apelanticinu štetu.
28. U odnosu na apelanticine navode da su sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, Ustavni sud napominje da je u smislu člana 8. ZPP propisano da: «koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno». Dakle, redovni sudovi su, na osnovu slobodne ocjene dokaza, odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane i u obrazloženju odluka dali analizu izvedenih dokaza. Pored navedenog apelantica se žali što sud nije saslušao »tužitelja u svojstvu svjedoka». U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom i predlaže izvođenje drugih dokaza. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Stoga Ustavni sud smatra da se u apelaciji ne nude nikakvi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti da su redovni sudovi proveli dokazni postupak suprotno zakonu ili standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. U vezi sa apelanticinim navodima da Kantonalni sud nije odlučio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je o aktivnoj legitimaciji tužitelja odlučio smatrajući da je tužitelj nositelj prava koji je predmet spora, za šta je dao detaljno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom – saslušanjem svjedoka, uvidom u relevantnu dokumentaciju. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je izveo zaključak da je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu osnovan, dok je protutužbeni zahtjev apelantice i apelanta kao neosnovan odbijen. Ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. U konkretnom slučaju, apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije u konkretnom slučaju pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Pravo na imovinu
31. U pogledu apelanticinih navoda koji se odnose na povredu prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
32. Apelantica je navela da je došlo do povrede njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica povredu imovinskih prava vidi u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica u svojoj apelaciji, dakle, ponavlja navode koje je iznijela u toku redovnog sudskog postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili i o njima dali svoje zaključke. Ustavni sud ponovo ističe da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim u slučaju navedenih uvjeta koji u ovom predmetu ne postoje, kako je to Ustavni sud već obrazložio u vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje.
33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
34. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije AP 2397/05
35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-247/05 od 22. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. septembra 2005. godine a apelacija je podnesena 23. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
39. Apelant pobija navedene presude Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
40. Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili relevantne važeće materijalno-pravne propise, te odbili protutužbeni zahtjev apelanta i apelantice, usmjeren na poništenje ugovora o korištenju stana zaključenog između tužitelja S.J. i JP «Urbing», zatim udovoljili dijelu tužbenog zahtjevu S.J. i utvrdili da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen između apelantice i JP «Urbing», te odbili dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđenje da je tužitelj nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.
41. Apelantovo nezadovoljstvo osporenom Odlukom Kantonalnog suda broj Gž-247/05 od 22. septembra 2005. godine i Odlukom Općinskog suda broj P-116/03-I od 14. oktobra 2004. godine, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».
42. U kontekstu navedenog, budući da su Kantonalni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je parniči postupak pokrenut po tužbi tužitelja S.J., ali da su u toku postupka apelantica i apelant kao tuženi istakli protutužbeni zahtjev, te da je Kantonalni sud, odlučujući o izjavljenim žalbama kako tužitelja tako i protutužitelja, dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je djelimično potvrdio odnosno preinačio prvostepenu odluku. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 224. a u vezi sa čl. 226. i 227. stav 2. i članom 229. stav 1. tačka 4. ZPP. Osim navedenog, sudovi su se u obrazloženju svojih odluka pozvali i na relevantne odredbe materijalnog prava. Naime, nedostatke prvostepenog suda u vezi sa prigovorom stvarne nenadležnosti suda za rješavanje o dijelu tužiteljevog tužbenog zahtjeva otklonio je drugostepeni sud prema odredbi člana 16. ZPP, kojom je regulirano da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost, te je u tom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbu. Zatim, sud je sasvim jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje ekonomske zajednice i ugovora o doživotnom izdržavanju između V.J. i S.J., odnosno na osnovu kojih okolnosti je izveo zaključak da je S.J. član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava. Ustavni sud zapaža da je na osnovu utvrđenja upravnih organa da je tužitelj član porodičnog domaćinstva umrle V.J. i doneseno Rješenje Službe broj 07/II-3-2017/98 od 8. septembra 2003. godine o povratu stana S.J. Dalje, prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Zakona o prestanku primjene, osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima, a kako je nesporno među parničnim strankama utvrđeno da je S.J. predmetni stan napustio 1993. godine, to su apelantovi navodi u vezi s načinom na koji je S.J. napustio predmetni stan kao i okolnost da je predmetni stan preuzeo apelantov punomoćnik irelevantni za odlučivanje o ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu datum kada je S.J. napustio predmetni stan neosnovani su i apelantovi prigovori u vezi s primjenom Zakona o prestanku primjene kao i za neprimjenjivanje čl. 47. i 48. ZOSO, budući da navedene odredbe reguliraju otkaz ugovora nositelju stanarskog prava o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Zatim su neosnovani i apelantovi prigovori u vezi s primjenom člana 11. ZOSO, budući da se u konkretnom slučaju radi o licu koje tvrdi da je član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, pa se na njega primjenjuju odredbe člana 6. a u vezi s čl. 21. i 22. ZOSO. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sasvim jasno i nedvosmisleno obrazložili svoju odluku u vezi s tvrdnjom da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen između JP «Urbing» i apelantice, odnosno zašto je odbijen tužbeni zahtjev apelantice i apelanta za poništenje ugovora o korištenju stana zaključenog između JP «Urbing» i S.J. pri čemu su se pozvali na odgovarajuće odredbe ZOO.
43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
44. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kad se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
45. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović