Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2684/05 (E. A.)

Odluka donesena 17. 11. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2684/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Jovo Rosić, Constance Grewe i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. novembra 2006. godine u predmetu broj AP 2684/05, rješavajući apelaciju Esada Agića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Agića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-800/05 od 17.

novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P- 1575/02 od 13. maja 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Esad Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 29. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-800/05 od 17. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1575/02 od 13. maja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1575/02 od 13. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-800/05 od 17. novembra 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište odluke BH Steel Željezara d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 013/02 od 1. oktobra 2002. godine i broj 002/02 od 30. oktobra 2002. godine, te da se naloži tuženom da apelanta rasporedi na radno mjesto radnik kazana - livac, te da apelantu naknadi troškove postupka.

3. Općinski sud je u prvostepenom postupku utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog, te da mu je tuženi otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radne dužnosti, a nakon provedenog disciplinskog postupka, zbog pokušaja otuđenja ili saučestvovanja u otuđenju imovine tuženog, tj. disciplinskog prekršaja propisanog članom 75. tačka 8. Pravilnika o radu tuženog. Apelant se žalio protiv prvostepene sudske odluke, ističući da u njegovim radnjama nije bilo obilježja krivičnog djela, te da mu je radni odnos prestao suprotno članu 86. tačka 7. Zakona o radu, prema kojem ugovor o radu može prestati ako zaposlenik bude osuđen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju dužem od tri mjeseca.

4. Kantonalni sud je osporenom presudom odbio apelantovu žalbu, zaključivši da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je izvođenjem brojnih dokaza dokazano da je apelant počinio težu povredu radne obaveze tako što je, 17. septembra 2002. godine, pokušao otuđiti pola starog okastog ključa, u čemu ga je spriječio radnik osiguranja. Kantonalni sud je konstatirao da je tačan navod žalbe o tome da se radi o neznatnoj vrijednosti imovine koju je tužitelj pokušao otuđiti. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je takva radnja Pravilnikom o radu kvalificirana kao teža povreda radne obaveze, te da smisao te odredbe nije poistovjećivanje sa radnjom koja sadrži sva bitna obilježja bića krivičnog djela, već ona obuhvata svaku radnju koja predstavlja pokušaj otuđenja imovine tuženog, bez propisivanja vrijednosti te imovine. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, za postojanje teže povrede radne obaveze nije od značaja vrijednost otuđene imovine, niti je li protiv apelanta vođen krivični postupak, budući da se odgovornost za disciplinski prekršaj ne poistovjećuje s krivičnom odgovornošću. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantu otkazan ugovor o radu u skladu sa odredbama čl. 76-78. Pravilnika o radu tuženog i članom 88. Zakona o radu.

5. Također, Kantonalni sud je odbio i apelantov prigovor o tome da on nije odgovoran, jer nije otuđio imovinu tuženog koja se nalazila kao otpadni materijal u krugu Željezare «Zenica», budući da je to nova činjenica koja ne može, saglasno odredbi člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku, biti istaknuta u žalbi.

6. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u njegovim radnjama nije bilo teže povrede radne obaveze zato što se radi o neznatnoj vrijednosti imovine koju je pokušao otuđiti. Također, apelant smatra da se u disciplinskom postupku «supsidijarno primjenjuje krivično zakonodavstvo», te da su neprihvatljivi stavovi sudova u osporenim presudama «s obzirom na neznatnu vrijednost, odsutnost štetnih posljedica, način izvršenja pokušaja otuđenja polovine starog okastog ključa» da se radi o težoj povredi radne obaveze, iako kako apelant navodi «postoje obilježja teže povrede radne obaveze iz člana 75. tačka 8. Pravilnika o radu». Također, apelant smatra da ga je poslodavac, prije otkazivanja ugovora o radu, morao upozoriti «da to ubuduće ne čini» i ukazati mu na mogućnost otkaza ugovora o radu, a u skladu sa članom 88. stav

2. Zakona o radu. Apelant smatra da suđenje nije bilo pravično «jer su posljedice katastrofalne po apelanta».

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava su isti kao oni koji su već izneseni u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je drugostepeni sud razmotrio i detaljno obrazložio u osporenoj presudi. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je apelant počinio težu povredu radne obaveze kako to predviđa Pravilnik o radu tužene, da je protiv njega proveden disciplinski postupak i da mu je izrečena propisana disciplinska sankcija. Također, sudovi su utvrdili i da je apelant imao i pravo prigovora na rješenje o otkazu, nakon čega je imao i sudsku zaštitu kako to propisuje Zakon o radu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoje zaključke i odluke dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2684/05 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio