Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2238/05 (M. T.)
Odluka donesena 17. 11. 2006.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2238/05
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 11. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2238/05, rješavajući apelaciju Milenka Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. novembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milenka Tomića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj Kž-112/03 od 17. juna 2005. godine i Presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj K- 685/02 od 31. januara 2003. godine.
Predmet se vraća Osnovnom sudu u Bijeljini, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Bijeljini da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milenko Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojega zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-112/05 od 17. juna 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-685/02 od 31. januara 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 5. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovori na apelaciju su dostavljeni 19. juna i 5. jula 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. septembra 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj K-685/02 od 31. januara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-112/05 od 17. juna 2005. godine, apelant je proglašen krivim zato što je u svoj noćni bar „Venera“, koji se nalazi u Doboju, doveo moldavsku državljanku N.M. gdje je ona protiv svoje volje morala za novac pružati seksualne usluge većem broju muškaraca, koji je uzimao apelant, čime je počinio krivično djelo trgovine ljudima radi vršenja prostitucije iz člana 188. stav 1. Krivičnog zakonika („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 22/00, 33/00 i 37/01), te je osuđen na kaznu zatvora od sedam mjeseci.
7. Na glavnom pretresu apelant je u svoju odbranu naveo da oštećena N.M. jeste dovedena iz Beograda u njegov noćni bar u Doboju, što je uradio posredstvom svog prijatelja Dragana, koji živi u Beogradu, ali je dovedena dobrovoljno i u baru je trebalo da radi kao plesačica. Pošto nije dobila radnu dozvolu, nije mogla bilo šta raditi, pa tako nije mogla ni davati seksualne usluge, na šta je niko nije tjerao, jer je N.M. sve vrijeme kod sebe imala putne isprave, a na kraju je odlučila da ode jer je srela jednog ruskog vojnika iz sastava SFOR-a. Cijela ova priča rezultat je njene konstrukcije da bi lakše mogla napustiti zemlju zajedno sa spomenutim ruskim vojnikom. Apelant je naveo i prošlost oštećene i njeno ranije ponašanje, tako što je izjavio da je prije radila kao plesačica u Turskoj i Egiptu.
8. Oštećena N.M. prijavila je cijeli slučaj IPTF-u (međunarodnoj policiji) a dala je iskaz u istražnom postupku pred istražnim sudijom. U svom iskazu oštećena je izjavila da je došla raditi kao plesačica, ali da nije željela davati seksualne usluge posjetiocima noćnog bara, na šta su je primorali apelant i osoblje noćnog bara, jer joj je prijećeno da će biti pretučena i da će je dalje prodati. Kao izlaz iz te situacije preostalo joj je jedino da cijeli slučaj prijavi policiji. Redovni sudovi su iskaz oštećene smatrali konzistentnim i logičnim, te su mu poklonili dobru vjeru (bona fides) i na osnovu njega su donijeli osuđujuće presude koje se osporavaju apelacijom. Iskaz oštećene N.M. dat u istrazi pročitan je na glavnom pretresu na osnovu člana 333. Zakona o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 26/93, 14/94 i 6/97) s obzirom na to da je u međuvremenu, tj. nakon okončanja istrage pa do otvaranja glavnog pretresa, N.M. napustila Bosnu i Hercegovinu, te joj je sadašnja adresa nepoznata i sud ne može da joj uruči poziv.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo da ispituje svjedoka optužbe, koje on nije imao u konkretnom slučaju, a sudovi su osuđujuće presude protiv njega zasnovali isključivo na iskazu oštećene N.M. koji nije dat na glavnom pretresu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud i Osnovni sud smatraju da je apelacija neosnovana i da nije došlo do kršenja apelantovih ljudskih prava u toku postupka. Iskaz oštećene N.M. pročitan je na osnovu ovlaštenja iz člana 333. stav 1. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku zbog toga što je N.M. bila nedostupna sudu, te je stoga nije bilo moguće saslušati na glavnom pretresu. Napominje se da su u istrazi saslušane još dvije svjedokinje iz Moldavije, koje su, kao i oštećena, u međuvremenu napustile zemlju, pa one, također, nisu mogle biti saslušane na glavnom pretresu.
V. Relevantni propisi
11. Zakon o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 26/93, 14/94 i 6/97) „Član 333. stav 1. tačka 1.
Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima: Ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka.»
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Kž-112/05 od 17. juna 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. augusta 2005. godine a apelacija je podnesena 28. oktobra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelant osporava navedene presude Okružnog suda i Osnovnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;“
Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije glasi:
„3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sâm ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.“
18. Ustavni sud naglašava da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv s obzirom na to da se radi o krivičnom predmetu u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, nema nikakve sumnje da je ishod predmetnog postupka bio odlučujuće značajan za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega“, kako je to naglašeno u prvoj rečenici člana 6. Evropske konvencije.
19. Imajući u vidu apelantove navode da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer mu nije omogućeno da direktno ispituje svjedoka optužbe, Ustavni sud naglašava da, prema svojoj ustaljenoj praksi, kao i praksi Evropskog suda za ljudska prava, standardi člana 6. Evropske konvencije zahtijevaju da svi dokazi treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog, te korištenje izjava koje su date u fazi prije suđenja kao dokaznog materijala, u principu, nije nekonzistentno sa članom 6. Evropske konvencije sve dok se dâ pravo optuženom da pokuša osporiti navode optužbe. Osim toga, član 333. stav 1. Zakona o krivičnom postupku davao je mogućnost da se na glavnom pretresu pročita iskaz dat u istrazi, jer je bilo nemoguće dovesti svjedoka na glavni pretres zbog toga što mu je nepoznato boravište.
20. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju podržava Ustavni sud, optuženom se mora omogućiti da bar u jednoj fazi postupka direktno ispituje svjedoka, a ukoliko to nije moguće, presuda se ne smije zasnivati samo na takvom iskazu. To je vidljivo iz predmeta Doorson protiv Holandije (vidi presudu od 20. februara 1996. godine) u kojem se sud koristio iskazom „anonimnog svjedoka“ kome je branilac optuženog mogao postavljati pitanja koja ne bi ugrozila njegov identitet, a sud nije ni zasnovao presudu isključivo na iskazu tog svjedoka, te Evropski sud za ljudska prava nije našao da se krši pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije.
21. S druge strane, u predmetu Kostovski protiv Holandije (vidi presudu od 20.
novembra 1989. godine) sud je iskaze dva „anonimna svjedoka“ pročitao tokom suđenja na kojem je optuženi osuđen za oružanu pljačku banke. Evropski sud je naglasio da prava koja daje član 6. Evropske konvencije zahtijevaju, u pravilu, mogućnost da optuženi pokuša osporiti navode protiv sebe, kao i da ispituje svjedoke u nekoj od faza tokom suđenja. U ovom slučaju optuženi nije imao priliku da ispituje svjedoke ni u jednoj fazi postupka, te je Evropski sud za ljudska prava našao da je član 6. Evropske konvencije prekršen.
22. Kada se navedena praksa Evropskog suda primijeni na konkretan slučaj, nedvosmisleno se dolazi do zaključka da je prekršen član 6. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant ni u jednoj fazi krivičnog postupka nije mogao postavljati direktno pitanja oštećenoj N.M. a osporene presude, kojim se apelant osuđuje na kaznu zatvora od sedam mjeseci zbog izvršenog krivičnog djela trgovine ljudima radi vršenja prostitucije, zasnivaju se isključivo na iskazu oštećene N.M. koju, kao što je već rečeno, apelant nije mogao ispitivati ni u jednoj fazi postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da redovni sudovi nisu provodili nijedan objektivni dokaz kojim bi utvrdili istinitost svjedočenja oštećene N.M., već su u presudama samo naveli da su u cijelosti prihvatili njen iskaz, jer ona nema nikakvog motiva da bezrazložno tereti apelanta, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, samo tvrdnja redovnih sudova, a ne dokaz kojim su van objektivne sumnje utvrdili vjerodostojnost svjedočenja oštećene N.M.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zbog toga što se osporene presude, kojim se apelant osuđuje na kaznu zatvora od sedam mjeseci zbog izvršenog krivičnog djela trgovine ljudima radi vršenja prostitucije, zasnivaju isključivo na iskazu oštećene N.M. koju apelant nije mogao ispitivati ni u jednoj fazi postupka.
25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović