Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2081/05 (L. N.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2081/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2081/05, rješavajući apelaciju Ljubomira Nadaždina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Nadaždina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 72/05 od 29. juna 2005. godine, i presude Okružnog suda u Bijeljini, broj K-10/04 od 15. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubomir Nadaždin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Cvijetin Adamović, advokat iz Bijeljine, podnio je, 5. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-72/05 od 29. juna 2005. godine, i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-10/04 od 15. februara 2005. godine.
2. Okružni sud je presudom, broj K-10/04 od 15. februara 2005. godine, apelanta i Dušana Pantelića, kao saizvršioce, oglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona RS i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina.
3. Vrhovni sud je presudom, broj Kž-72/05 od 29. juna 2005. godine, djelimično uvažio apelantovu žalbu i pobijanu presudu Okružnog suda preinačio u odluci o kazni, tako što je apelant za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju kaznu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 20. marta 2004. godine, pa nadalje.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, te njihovom kritičkom ocjenom, zaključio da su obojica optuženih kao saizvršioci, učestvujući u radnji izvršenja, lišili života oštećenog Stanoja Cvetinovića i to tako što je oštećeni zadobio 12 udaraca noževima po raznim dijelovima tijela (ubodne i rezne rane) i 7 tjelesnih povreda (oguljotine, krvni podlivi, nagnječine i sl.). Dalje se navodi da prvostepeni sud utvrđuje da je optuženi Pantelić zadao dvije ubodine, od kojih je ubodina pod rednim brojem 7. u nalazu i mišljenju vještaka sudske medicine direktno odgovorna za smrt oštećenog Stanoja Cvetinovića. Međutim i uloga optuženog apelanta je na odgovarajući način tretirana u obrazloženju prvostepene presude, koje razloge kao vjerodostojne i uvjerljive prihvata i Vrhovni sud. Učešće optuženog apelanta u radnji izvršenja, iako osporavano od njegovog branioca, je utvrđeno na bazi ne samo subjektivnih dokaza (saslušanje saoptuženog Pantelića i oštećenog Darka Cvetinovića), već i materijalnih tragova krvi na nožu koji je od njega oduzet, te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sudsko medicinske struke koji je ostao dosljedan svome obrazloženom mišljenju, da veliki dio povreda koje je zadobio oštećeni Stanoje Cvetinović mogu poticati kako od noža koji je bio u posjedu optuženog Pantelića tako i od noža koji je bio u rukama apelanta. Vrhovni sud nalazi da kod ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja, obojica optuženih su postupali kao saizvršioci i to tako što su umišljajno učestvovali u radnji izvršenja, pri čemu nije od značaja ko je od saizvršilaca oštećenom nanio smrtonosnu povredu. Pokušaj minimiziranja učešća apelanta u radnji izvršenja, te tvrdnja da je postupao u nužnoj odbrani, nema osnova u provedenim dokazima. Zaključak prvostepenog suda da optuženi kritične prilike nisu postupali u nužnoj odbrani potkrijepljen je prije svega odsustvom objektivnih, a zatim i subjektivnih dokaza, koji bi verifikovali ovakvu odbranu.
5. Apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je u krivičnom postupku protiv njega pogrešno utvrđena njegova krivična odgovornost, zbog toga što je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio zakon. Apelant najprije ukazuje da je optužba od početka pa do kraja prvostepenog postupka neosnovano teretila apelanta, koji je u vrijeme kritičnog događaja imao samo 18 godina i dva mjeseca, da je počinio jedan od najtežih oblika krivičnog djela ubistva - ubistvo pri bezobzirnom i nasilničkom ponašanju. Odbrana je odmah nakon što je apelant ispitan pred tužiocem tražila da se apelant podvrgne ljekarskom pregledu, što nije učinjeno, nego tek nakon nekoliko dana, čime je apelant uskraćen u utvrđivanju bitne činjenice da je na njega izvršen napad od strane oštećenih. Dalje je istakao da su očevici događaja u ugostiteljskom objektu prvi put saslušani nakon šest mjeseci na glavnom pretresu, a do tada su već bili izloženi prijetnjama od strane porodice oštećenih. Takođe se žali da u vremenu prije glavnog pretresa apelant nije bio podvrgnut bitnom i neophodnom vještačenju od strane vještaka neuropsihijatra, kako bi se blagovremeno utvrdilo njegovo duševno stanje, stepen i karakteristike njegovih psihičkih funkcija s obzirom na njegov uzrast. Zbog toga postupak nije vođen u smislu člana 346 tačka 2. Zakona o krivičnom postupku. Pored toga, po mišljenju apelanta sud nije pravilno ocijenio nalaz vještaka neuropsihijatra dat na glavnom pretresu, gdje vještak tvrdi da je apelant u vrijeme kritičnog događaja «imao karatkteristike psihičkih funkcija koje su sigurno ispod njegovog kalendarskog uzrasta, u smislu njegovog nedozrelog mišljenja, zaključivanja, odabira činjenica, emocija itd». Apelant dalje ukazuje da sud nije donio nikakav zaključak u pogledu dokaza, kojeg je ponudio apelant, u formi sudsko medicinske ekspertize vještaka Medicinskog fakulteta u Sarajevu, a koji je bio dostavljen sudu prije sjednice vijeća pred Vrhovnim sudom. Naime, ovaj dokaz daje odgovor na suštinsko pitanje, a što se može jasno utvrditi iz dokumentacije spisa, da li nanesene povrede oštećenom Stanoju Cvetinoviću potiču od noža sa dvosjeklim ivicama
- stranama, kakav je imao i koristio prvooptuženi Dušan Pantelić, ili pak čakije na rasklapanje sa jednostranim sječivom što je imao apelant, koji oštećenom nije nanio niti jednu povredu. Da je sud pravilno utvrdio odlučnu činjenicu, kojim i kakvim sječivom su nanijete povrede oštećenom sud bi ustanovio da je apelant bio isključivo «posmatrač» lišavanja života oštećenog od strane prvooptuženog Dušana Pantelića. Tokom postupka sud nije ispoštovao princip «in dubio pro reo» gdje i najmanja sumnja u ispravnost neke činjenice mora da ide u prilog optuženom.
6. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da svi navodi izneseni u apelaciji su već bili izneseni od strane branioca apelanta u žalbi na prvostepenu presudu, te je o istim iznesen stav Vrhovnog suda u presudi, broj Kž-72/05 od 29. juna 2005. godine. Dalje, ističe da navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje, nisu ničim obrazloženi i u sušini se ponavljaju navodi o povredi Zakona o krivičnom postupku i Krivičnog zakona RS, te se ponavljaju navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a što ne može biti predmet apelacije.
7. Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju predlaže Ustavnom sudu da odbije apelaciju kao neosnovanu budući da predočene činjenice u apelaciji ne opravdavaju tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Euvropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 2. Evropske konvencije. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud će ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmotrio i odbio drugostpeni sud u svojoj presudi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. Apelant, također, smatra da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovi apelantovi navodi tiču specijalnog aspekta općeg koncepta «pravičnog suđenja» u krivičnim predmetima. Stoga se ne provodi daljnje ispitivanje u vezi sa mogućim kršenjem ove odredbe kad je kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije već utvrđeno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A broj 35, stav 56). Međutim, budući da Ustavni sud nije utvrdio kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispitat će eventualno kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
14. Najvažniji aspekt pretpostavke nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se ima primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako «optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A broj 62, stav 37).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelanti ničim ne dovode u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
18. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović