Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1513/05 (M. B.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1513/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1513/05, rješavajući apelaciju Mire Božića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Božića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1542/03 od 27. aprila 2005. godine, i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-867/03 od 1. decembra 2003.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miro Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, sa boravištem u Francuskoj, kojeg zastupa Jadranka Ljubičić, advokatica iz Banja Luke, podnio je, 18. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1542/03 od 27. aprila 2005. godine, i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-01-867/03 od 1. decembra 2003. godine.
2. Apelant je podnio zahtjev da mu se kao članu porodičnog domaćinstva vrati stan koji je napustio zbog ratnih okolnosti. Rješenjem Ministarstva Odsjek u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-02-02-3768/99 od 13. oktobra 2003. godine, utvrđeno je da je Bogdan Božić (apelantov stric) bio nosilac stanarskog prava na stanu u Aleji Svetog Save broj 28/2 u Banjoj Luci i da se apelantu, «sinovcu Bogdana Božića dozvoljava ulazak u posjed stambene jedinice». Privremenom korisniku Radi Unčanin utvrđen je prestanak prava privremenog korištenja stana, uz obavezu iseljenja iz predmetnog stana.
3. Odlučujući o žalbi privremenog korisnika predmetnog stana protiv prvostepenog rješenja Ministarstvo je rješenjem, broj 05-050-01-867/03 od 1. decembra 2003. godine, poništilo u cjelini rješenje Odsjeka, broj 05-050-02-02-3768/99 od 13. oktobra 2003. godine, i odbilo kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje stana kao članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava Bogdana Božića. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je Odsjek na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo, jer je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio apelantov stric Bogdan Božić do smrti 12. oktobra 1988. godine, a da apelant nije bio član njegovog porodičnog domaćinstva, te da zbog toga ne ispunjava uslove za vraćanje stana u posjed.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj U-1542/03 od 27. aprila 2005. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba, podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je sud imao u vidu da je konkretan postupak pokrenut povodom apelantovog zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana, u kojem je naveo da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu Bogdan Božić (apelantov stric), koji je to pravo stekao 1986. godine, te da apelant zahtijeva vraćanje stana kao «član porodičnog domaćinstva» svoga strica. Vrhovni sud ističe da je predmet odlučivanja u konkretnom postupku, isključivo ono što traži apelant, a ta isključivost podrazumijeva i identičnost zahtijevanog prava po vrsti i obimu kao i osnov njegovog pripadanja. Iz dokaza u spisima proizilazi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Bogdan Božić od 27. oktobra 1986. godine, što se vidi iz ugovora o zamjeni stanova zaključenim sa Panom Inđić, ranijim nosiocem stanarskog prava predmetnog stana. U trostranoj zamjenskoj transakciji učestvovala je i apelantova majka Stefanija Božić, kao nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Vase Pelagića broj 11 u Banjoj Luci. Na taj način Pane Inđić je dobio na korištenje dva stana, jedan u ulici Franca Prešerna, čiji je nosilac stanarskog prava do tada bio Bogdan Božić i jedan u Ulici Vase Pelagića čiji je nosilac stanarskog prava bila apelantova majka. U ugovoru o zamjeni stanova je navedeno da je razlog konkretnog pravnog posla razdvajanje porodice Inđić i izdvajanje posebnog porodičnog domaćinstva kćerke Milene Begler- Begović, odnosno spajanje porodičnog domaćinstva Stefanije Božić koja je živjela sa apelantom, sa porodičnim domaćinstvom njenog djevera Bogdana Božića, koji je živio kao samac. Također je navedeno da su se stranke saglasile «da Bogdan Božić bude nosilac stanarskog prava» na predmetnom stanu. Takav sporazum je realiziran kroz ugovor o korištenju predmetnog stana od 27. oktobra 1986. godine. Bogdan Božić je radi nastupanja smrti 12. oktobra 1988. godine trajno prestao sa korištenjem stana. U predmetnom stanu su ostali da žive apelant i njegova majka. Stanarsko pravo na tom stanu nikada i ni po kojem osnovu nije prenijeto na apelanta niti na njegovu majku. Iz spisa predmeta ne proizilazi ni da je to zahtijevano. Suprotno tome, kako to proizilazi iz ugovora o korištenju stana, broj 03-03-1919/94 od 20. jula 1994. godine, zaključenog na osnovu rješenja Općine Banja Luka od 5. jula 1994. godine apelantova majka se, uz saglasnost vlasnika stana, vratila da živi u stan u Ulici Vase Pelagića broj 11 koji je sa apelantom koristila do oktobra 1986. godine. Taj stan je koristila sama do 21. juna 1997. godine kada je radi nastupanja smrti trajno prestala da koristi predmetni stan. Apelant ne čini spornim da je potraživani stan napustio u julu 1993. godine i da je otišao u inostranstvo.
5. Vrhovni sud je imao u vidu član 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS», broj 38/98, broj 12/99, broj 31/99, broj 38/99, broj 65/01, 13/02, broj 64/02, broj 39/03 i broj 96/03), kojim je propisano da nosilac stanarskog prava, odnosno drugi korisnik stana koji su stan napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine imaju pravo da se vrate u stan u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i član 6. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», broj 14/84 i 36/89 i «Službeni glasnik RS», broj 19/93 i 12/99 u daljnjem tekstu: ZSO), kojim je propisano ko se sve smatra korisnikom stana u smislu ZSO. Vrhovni sud je ocijenio da je propisani krug lica iz člana 6. ZSO pravno relevantan za primjenu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Imajući u vidu da je stavom 1. člana 6. ZSO propisano da su korisnici stana nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, a stavom 2, te zakonske odredbe propisan je i krug lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije član porodičnog domaćinstva svog strica. Apelant nije stekao takav status člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ni po nekom drugom osnovu, koji je zakonom propisan, kao što je obaveza izdržavanja, trajna zajednica življenja i stanovanja proizašla iz obaveze izdržavanja, življenje u ekonomskoj zajednici više od deset godina ili više od pet godina ako je useljenje uslijedilo na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju kako je to predviđeno u stavu 2. člana 6. ZSO. Prema tome, apelant u odnosu na strica kao ranijeg nosioca stanarskog prava, u datoj situaciji nema ostvaren ni jedan zakonom propisan osnov koji bi mu davao status člana stričevog porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je također zaključio da nije za rješavanje predmetne stvari pravno relevantno da li je, ili nije zahtijevano apelantovo prinudno iseljenje iz stana u smislu člana 30. ZSO i u tom pravcu osmogodišnji rok koji je naveo apelant, ali koji nije ni protekao (od septembra 1986. godine do jula 1993. godine).
6. Apelant navodi da su osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u tome što je, prema njegovom mišljenju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer su sud i drugostepeni organ zanemarili činjenicu da je on podnio zahtjev za povrat stana kada Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, pravo na vraćanje stana nije bilo uslovljeno time da je podnosilac zahtjeva morao biti član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, iako je taj uslov propisan kasnije kroz izmjene i dopune navedenog zakona. Apelant smatra da ima pravo da nastavi sa korištenjem stana, kojeg je koristio od septembra 1986. godine sve do jula 1993.godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
9. Apelant se u konkretnom slučaju, između ostalog, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na dom i prava na movinu
12. Apelant se, također, žali da su osporenim odlukama povrijeđeni njegovo pravo na dom i pavo na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacija u navedenom dijelu, u suštini, odnosi se na tvrdnju da je apelant lišen prava na dom i na imovinu zato što su Vrhovni sud i drugostepeni organ pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, tvrdeći da je protekao rok od osam godina koji mu obezbjeđuje pravo da nastavi sa korištenjem stana.
13. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je, prema suštini navoda iz apelacije sporno pitanje da li je apelant ispunjavao zakonom propisane uslove za sticanje statusa člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu kako bi mu se vratio isti stan koji je napustio u julu 1993.godine zbog ratnih okolnosti, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, jer se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
15. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
16. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud i Ministarstvo su pažljivo ispitali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja i zaključili da apelant nije stekao status člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, niti je istekao osmogodišnji rok na koji je ukazivao apelant, a koji nije ni pravno relevantan. Ustavni sud ukazuje da su svi navodi apelanta koje ističe u svojoj apelaciji već bili predmetom njegove tužbe Vrhovnom sudu protiv rješenja Ministarstva.Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom i prava na imovinu iz člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović