Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1538/05 (D. S.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1538/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1538/05, rješavajući apelaciju Delfe Stević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Delfe Stević podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-29/05 od 17. maja 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-174/04-I od 3. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Delfa Stević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, podnijela je, 19. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-29/05 od 17. maja 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-174/04-I od 3. novembra 2004.godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-174/04-I od 3. novembra 2004. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom, koji je podnijela protiv tuženih: Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Carinske službe Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Republičke uprave carina Republike Srpske (u daljnjem tekstu: trećetužena), radi utvrđivanja da su nezakonita rješenja i to rješenje drugotužene, broj 483-120-65- 181/03 od 23. decembra 2003. godine, i rješenja trećetužene, 01 broj 483-127-1357-10/03 od 18. februara 2004. godine. Apelantica je tužbom zatražila da se navedena rješenja ponište i tuženim naloži da je odmah vrate na radno mjesto šefa carinske ispostave pri Carinskoj službi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, te da se prvotuženom naloži da joj isplati novčani iznos na ime razlike u plaćama koje je ona ostvarila na radnom mjestu prije donošenja navedenih rješenja, sa zakonskom kamatom i da joj tuženi solidarno naknade troškove postupka. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

3. Presudom Apelacionog suda, broj Gž-29/05 od 17. maja 2005. godine, odbijena je žalba apelantice kao neosnovana, a prvostepena presuda je potvrđena. Apelacioni sud takođe smatra da je rješenje od 23. decembra 2003. godine doneseno, kako to proizilazi iz navoda obrazloženja istog, na osnovu člana 41. Zakona o carinskoj službi RS. Navedena odredba propisuje da carinski službenik, kada to potrebe službe zahtijevaju, može biti raspoređen na drugo radno mjesto u carinarnici, a da odluku o tome donosi upravnik carinarnice. Dakle, konkretna odredba ne propisuje uslove za primjenu standarda koji je sadržan u istoj, a koji glasi «kada to potrebe službe zahtijevaju», niti to propisuju druge odredbe zakona, iz čega nedvojbeno proizilazi da je ocjena, da li postoji potreba službe da se određeni carinski službenik rasporedi na drugo radno mjesto, koja je to potreba i kada je nastala, isključivo diskreciono pravo osobe koja je po Zakonu ovlaštena da takvu odluku donese, odnosno u konkretnom slučaju šefa Carinske službe Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Stoga za rješenje koje je doneseno, u odnosu na apelanticu, postoji zakonski osnov u navedenoj zakonskoj odredbi, te je rješenje doneseno saglasno istoj. Također, Apelacioni sud je ocijenio da zakonitost pobijanih rješenja ne dovodi u sumnju ni činjenicu koja nije sporna u prvostepenom postupku, a koja se odnosi da je neposredno prije donošenja prvostepenog i drugostepenog rješenja, Komisija za učinjene propuste kod carinjenja kozmetičkih proizvoda utvrdila propuste i nepravilnosti u radu apelantice kao inspektora na prijemu u Carinskoj ispostavi Brčko, te je predložila određene mjere i to: neisplaćivanje materijalne nagrade apelantici za 2003. godinu u punom iznosu i ukor ili pokretanje postupka utvrđivanja disciplinske odgovornosti. Koja je od predloženih mjera prema apelantici izvršena, odnosno je li pokretan disciplinski postupak i izrečena disciplinska mjera irelevantno je po ocjeni ovog suda za zahtjev apelantice u ovom sporu, jer je postupak raspoređivanja na drugo radno mjesto zbog potrebe službe poseban, odvojen i potpuno neovisan postupak od postupka utvrđivanja disciplinske odgovornosti, te donošenje rješenja zasnovano na članu 41. Zakona o carinskoj službi RS nije uslovljeno provođenjem disciplinskog postupka i izricanjem određene disciplinske mjere, nit je prema članu 6. Ugovora o osnivanju carinske službe Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine za raspoređivanje carinskog službenika na drugo radno mjesto bilo potrebno konačno odobrenje ugovornog autoriteta.

4. Iz apelacije proizilazi da je apelantici osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje ovih prava apelantica vidi u tome što je, prema njenom mišljenju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je u konkretnom slučaju «protiv apelantice disciplinsku mjeru izrekao i disciplinsku odgovornost utvrdio šef carinske službe Brčko Distrikta, iako nije imao zakonskog ovlaštenja, a smjenu apelantice sa njenog dotadašnjeg radnog mjesta izvršio nepravilnom primjenom člana 41. Zakona o carinskoj službi».

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

7. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je rješenjem šefa drugotužene od 23. decembra 2003. godine apelantici izrečena disciplinska mjera smjenjivanja sa radnog mjesta šefa carinske ispostave na radno mjesto samostalnog stručnog saradnika carinskog inspektora, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni.

9. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, sudovi su, imajući u vidu tužbeni zahtjev kojeg je apelantica podnijela, pažljivo ispitali i zaključili da je rješenje koje je donio šef drugotužene 23. decembra 2003. godine, a koje je potvrdila i drugotužena - Republička uprava carina rješenjem 18. februara 2004. godine, doneseno na osnovu člana 41. Zakona o carinskoj službi RS, zbog potrebe službe. Ustavni sud ukazuje da su svi navodi apelantice, a koje ona navodi u svojoj apelaciji, već bili predmetom njene žalbe protiv presude Osnovnog suda. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na nediskriminaciju

12. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na nediskriminaciju. Ustavni sud smatra da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom iz radnog odnosa.

13. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica samo paušalno navodi da je diskriminirana, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz radnog odnosa, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1538/05 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio