Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1561/05 (Preduzeće «Ribogojilište vodeničarka» d.j.l. Visoko)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1561/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1561/05, rješavajući apelaciju preduzeća «Ribogojilište vodeničarka» d.j.l. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija preduzeća «Ribogojilište vodeničarka» d.j.l. Visoko podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Pž-23/05 od 18. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Visokom, broj Ps-64/99 od 12. decembra 2002. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Preduzeće «Ribogojilište vodeničarka» d.j.l. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je, 25. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-23/05 od 18. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-64/99 od 12. decembra 2002. godine.

2. Apelant je, 1. oktobra 1999. godine, podnio tužbu Općinskom sudu protiv preduzeća «Asfaltgradnja» Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade materijalne štete u visini od 9.400,00 KM sa pripadajućim kamatama od donošenja presude pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. U tužbi je naveo da je registriran za djelatnost uzgoja konzumne ribe –kalifornijske pastrmke, za koju je izgradio prateće objekte u naselju Bogošići, te da je u februaru 1997. godine započeo sa radom. Nakon petnaest dana došlo je do uništenja ribe, jer je nastupilo zagađenje potoka, kao posljedica eksploatacije šljunka i kamena u području Podvinci, što je direktan uzrok štete koji je prouzrokovao tuženi. Presudom Općinskog suda, broj Ps-64/99 od 12. decembra 2002. godine, u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, cijeneći provedene dokaze, utvrdio da se dokumentacija na kojoj se zasniva apelantov tužbeni zahtjev ne može prihvatiti vjerodostojnom. Općinski sud je naveo da je apelantu Sekretarijat za urbanizam, građevinarstvo i stambeno komunalne poslove Općine Visoko rješenjem, broj 03/3-361-221/96 od 13. januara 1997. godine, izdao urbanističku saglasnost za vodenicu sa bazenom. Međutim, u istom rješenju je izričito naglašeno da će namjenu poslovnog prostora odrediti Sekretarijat za privredu i društvene djelatnosti Općine Visoko, a za koju namjenu je apelant kao investitor dužan pribaviti projektnu dokumentaciju i istu usaglasiti sa uslovima odobrenja. Apelant nije, u toku postupka, predočio navedenu potrebnu saglasnost Sekretarijata za privredu, niti je dostavio urednu dokumentaciju koja se odnosi na registraciju ribnjaka, odnosno djelatnost preduzeća za uzgoj ribe. Sud je utvrdio da apelant nije imao dokumentaciju kojom bi potkrijepio osnovanost svoje tužbe, jer je sudu dostavio samo dva računa o nabavci ribe, jedan iz 1998. godine a drugi iz 1999. godine. Dakle, ni jedan račun se nije odnosio na 1997. godinu, kako je to naveo u svojoj tužbi, niti je apelant obavijestio nadležnu inspekciju i Ministarstvo unutrašnjih poslova da je došlo do značajne štete. Apelant nije imao ni urednu dokumentaciju za rad ribnjaka, jer je u tužbi naveo da je šteta nastala u februaru 1997. godine, a rješenje Ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu dobio je tek 7. jula 1999. godine. U odnosu na tuženog, Općinski sud je utvrdio da je tuženi imao određene saglasnosti za rad, a da su inspekcijski pregledi (koji su izvršeni 31. marta 1997. godine, 7. maja 1999. godine ali koji se odnose na kasniji period, nego što je apelant naveo u svojoj tužbi), utvrdili određene propuste u eksploataciji šljunka iz vodotoka Podvinski potok. Prema nalazu i mišljenja vještaka iz Centra za ribarstvo Instituta za naučno tehnološku saradnju Veterinarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, intenzivna eksploatacija šljunka i kamena sa posljedičnim zamućenjem vode, kojom se snabdijevalo ribogojilište, mogla je da uzrokuje uginuće ribe.

4. Kantonalni sud je presudom, broj Pž-23/05 od 18. maja 2005. godine, odbio apelantovu žalbu protiv presude Općinskog suda, broj Ps-64/99 od 12. decembra 2002. godine, i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je imao u vidu član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list RBiH, br. 2/92, 13/93, 13/94 i Službene novine, br. 29/03), kojim je propisano da, ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je tuženi svojim radovima, uzvodno od ribogojilišta, prouzrokovao uginuće ribe i nastanak štete. Naime, vještak koji je vršio vještačenje o uzrocima uginuća ribe je mišljenja da je dugotrajno i jako zamućenje vode moglo uzrokovati uginuće ribe. Dakle, samo jako zamućenje vode «moglo je» uzrokovati uginuće ribe, ali to ni u kom slučaju ne znači da je u konkretnom slučaju zamućenje vode i uzrokovalo uginuće ribe. Tokom postupka nije utvrđena uzročno posljedična veza između radova tuženog i uginuća ribe, a apelant nije dokazao činjenicu da se računi o nabavci konzumne ribe, koji datiraju od 20. aprila 1998. godine i 10. aprila 1999. godine, odnose upravo na ribu koja je uginula i koja je predmet postupka.

5. Apelant se žali da su mu odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da su pobijane presude Kantonalnog i Općinskog suda u suprotnosti sa navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije kao i odredbama člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, tvrdeći da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, smatrajući da je u postupku dokazao da mu je tuženi prouzrokovao štetu.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da je u postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom sud pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Što se tiče navoda apelanta da je u postupku dokazao da mu je nanesena materijalna šteta, ali da sudovi nisu uzeli u obzir određene dokaze, Ustavni sud naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu

11. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, iako se radi o njegovoj imovini.

12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je tuženi svojim radovima apelantu pričinio štetu odnosno prouzrokovao uginuće ribe u ribnjaku, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

14. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

15. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali i na osnovu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima zaključili da nije utvrđena uzročno posljedična veza između radova tužene i eventualno pričinjenom štetom apelantu - uginuća ribe. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu

16. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa svojim imovinskim pravima. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantianog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant samo paušalno navodi da je diskriminiran, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović.

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1561/05 (Preduzeće «Ribogojilište… | Sudska praksa | Aktio