Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1792/05 (Đ. Š.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1792/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1792/05, rješavajući apelaciju Đorđe Šarčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđe Šarčevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1653/04 od 20. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-53/03-M od 10. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđo Šarčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Paklenice Donje, opština Doboj, podnio je, 24. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž- 1653/04 od 20. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-53/03-M od 10. novembra 2004.godine.
2. Apelant je Općinskom sudu, 13. marta 2003. godine, podnio tužbu protiv «Autoprevoza» iz Maglaja (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate otpremnine zbog odlaska u penziju i isplate plaće za vrijeme od 5. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine. U činjeničnim navodima tužbe apelant je istakao da je kod tuženog bio u stalnom radnom odnosu od 3. augusta 1972. godine do 1. maja 1992. godine, kada je od izbijanja ratnih sukoba otpočeo da živi na području Doboja. Postupak priznavanja prava na starosnu penziju pokrenuo je 4. marta 1999. godine, jer je navršio potreban broj godina života i radnog staža (trideset četiri godine, jedanaest mjeseci i dvadeset devet dana). Kako je prema zakonskim propisima Republike Srpske ispunjavao uslove za odlazak u starosnu penziju, to je rješenjen Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: JF PIO RS) –stručne službe fonda Filijala Doboj, broj 5091864742, penzionisan sa danom 4. marta 1999. godine. Apelant je smatrao da ima pravo na otpremninu zbog odlaska u starosnu penziju od tuženog, jer u međuvremenu nije zasnivao novi radni odnos, te je njegovo posljednje radno angažovanje bilo kod tuženog. Tužbenim zahtjevom je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime otpremnine zbog odlaska u starosnu penziju isplati iznos od 1200,00 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos od 13. marta 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu isplati tri plaće i to od 5. februara do 5. maja 2000. godine u iznosu od 1500,00 KM sa zakonskim kamatama.
3. Općinski sud je presudom, broj P-53/03-M od 10. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1653/04 od 20. juna 2005. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. Iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog sve do 1. maja 1992. godine i da je penzionisan rješenjem JF PIO RS, Sarajevo stručna služba fonda Filijala Doboj, broj 5091864742 od 26. marta 1999. godine. Redovni sudovi su ocijenili da tuženi nije dužan apelantu isplatiti otpremninu zbog odlaska u penziju, jer apelantu radni odnos kod tuženog nije prestao zbog odlaska u penziju, nego zbog neopravdanog izostajanja s posla nakon vremenskog perioda od 1. maja 1992. godine. Sud je imao u vidu da je otpremnina zbog odlaska u penziju posebna kategorija otpremnine koju su predviđali i raniji zakoni iz oblasti radnih odnosa, kao i važeći Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem pravo na otpremninu stiče zaposlenik prilikom odlaska u penziju. Redovni sudovi su zaključili da je uslov za ostvarivanje navedenog prava taj da zaposleniku radni odnos kod poslodavca prestaje zbog odlaska u penziju, što bi mu bilo utvrđeno i rješenjem o prestanku radnog odnosa. Činjenica što je apelantu radni odnos prestao zbog neopravdanog izostajanja sa posla nakon vremenskog perioda iza 1. maja 1992. godine, a apelant penzionisan 4. marta 1999. godine, konkretno postavljen tužbeni zahtjev čini neosnovanim. Iz navedenih razloga sudovi su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Apelant smatra da su pobijanim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da se tuženom nije obraćao za uspostavu radno pravnog statusa, odnosno nije podnosio zahtjev za ostvarivanje prava po članu 143. Zakona o radu Federacije BiH. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelacija ističući da je bio pošten i savjestan radnik te da «nije kriv što je zbog nacionalne pripadnosti dobio prestanak radnog odnosa, bez prava na zaštitu svog prava».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
7. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni.
9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
10. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri navođenju kršenja ovog prava apelant se nije konkretno pozivao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je tuženi bio obavezan apelantu isplatiti traženi novčani iznos na ime otpremnine, iako apelantu radni odnos kod tuženog nije prestao zbog odlaska u penziju, te da li je tuženi dužan apelantu isplatiti tri plaće za utuženi vremenski period, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, jer se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
13. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali i zaključili da apelant prilikom odlaska u penziju nije bio zaposlenik tuženog, niti je prije sticanja uslova za penzionisanje, u skladu sa članom 143. Zakona o radu Federacije BiH, pokretao pitanje zaštite prava iz radnog odnosno svog radno pravnog statusa, zbog čega u skladu sa zakonom nije mogao ni očekivati da će mu tuženi isplatiti traženi novčani iznos na ime otpremnine i tri plaće. Ustavni sud ukazuje da su svi navodi apelanta na koje ukazuje u svojoj apelaciji već bili predmetom njegove žalbe protiv presude Općinskog suda. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad
15. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim odlukama diskriminiran, jer « nije kriv što je zbog nacionalne pripadnosti dobio prestanak radnog odnosa, bez prava na zaštitu svog prava». Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
16. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pozivajući se da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo da ne bude diskriminiran iz člana 14. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, apelant je samo paušalno naveo da je diskriminiran, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Osim toga, pitanje diskriminacije apelant nije postavljao pred redovnim sudovima, niti se tužbeni zahtjev odnosio na prestanak njegovog radnog odnosa, tako da se ne može pitanje diskriminacije prvi put isticati pred Ustavnim sudom. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović