Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1833/05 (S. A.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1833/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1833/05, rješavajući apelaciju Sabita Arnautovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabita Arnautovića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Pžp-93/05 od 21. juna 2005. godine, i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Pr-4681/03 od 16. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabit Arnautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je, 30. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Disrtikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Pžp-93/05 od 21. juna 2005. godine, i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Pr-4681/03 od 16. maja 2005. godine.

2. Osnovni sud je rješenjem, broj Pr-4681/03 od 16. maja 2005. godine, apelanta oglasio krivim da je radnjama opisanim u izreci rješenja ostvario obilježja prekršaja iz člana 53. stav 1. kažnjivog po članu 284. stav 1. tačka 7. Zakona o bezbijednosti saobraćaja na putevima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOBS-a BD BiH), za koji ga je uz primjenu navedenih zakonskih propisa i člana 13. Zakona o prekršajima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOP-a BD BiH), kaznio novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM koju je dužan platiti u roku od petnaest dana po pravomoćnosti rješenja. Istim rješenjem apelant je obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 100,00 KM.

3. U obrazloženju presude navedeno je da je Osnovni sud, 12. decembra 2003. godine, na osnovu člana 79. stav 1. ZOP-a BD BiH donio rješenje kojim je prihvaćen zahtjev Policije Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), broj 03-346-2815/03 od 24. oktobra 2003. godine. U dokaznom postupku osim podnosioca zahtjeva i apelanta saslušani su svjedoci Željko Stupar i Stanislava Ristić, te vještak saobraćajne struke ing. Đorđe Karanović, izvršen je uvid u navedenu prijavu podnosioca zahtjeva, izvještaj Policije Brčko Distrikta od 10. oktobra 2003. godine o učinjenom prekršaju, kopiju fotografije koju je sačinila Policija Brčko Distrikta na licu mjesta, službenu zabilješku Policije od 16. decembra 2003. godine i fotografija od 26. marta 2005. godine koje je sačinio apelant. Iskazima svjedoka i nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke sud je u cijelosti poklonio vjeru, posebno nalazu i mišljenju vještaka cijeneći ga logičnim, jasnim i u dovoljnoj mjeri obrazloženim, osim fotografija koje je dostavio apelant, jer su iste načinjene sedamnaest mjeseci nakon izvršenog prekršaja. Odbranu apelanta sud nije prihvatio, ocijenivši je suprotnom sa izvedenim dokazima i usmjerenom na izbjegavanje prekršajne odgovornosti.

4. Apelacioni sud je rješenjem, broj Pžp-93/05 od 21. juna 2005. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Osnovnog suda, broj Pr-4681/03 od 16. maja 2005. godine, odbio žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju navedenog rješenja Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da je ispitao pobijano rješenje u granicama navoda želbe, te odlučio kao u izreci svog rješenja imajući u vidu član 53. stav 1. ZOBS-a BD BiH kojim je određeno da vozač ne smije zaustaviti ili parkirati vozilo na mjestu na kome bi ono ugrožavalo bezbijednost drugih učesnika u saobraćaju ili predstavljalo smetnju za normalan tok saobraćaja ili kretanje pješaka. Apelacioni sud je, također, naveo da na osnovu podataka iz prekršajnog predmeta, posebno prekršajne prijave, fotodokumentacije u spisu, kao i službene dokumentacije sačinjene od strane policajca Stanislave Ristić, nesumnjivo proizilazi da je apelantovo vozilo bilo parkirano na način i na mjestu koji je predstavljao smetnju za normalno odvijanje saobraćaja. Na osnovu iskaza Stanislave Ristić, koji je dat na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, 23. marta 2005. godine, proizilazi da je ista dolaskom u Ulicu Ljudevita Gaja zatekla parkirano apelantovo vozilo na putu neposredno pored ulaza u dvorište katoličke crkve. Prema izjavi ove svjedokinje, kako ista nije uspjela pronaći vlasnika vozila, predmetno vozilo je specijalnim vozilom «Pauk» izmješteno u krug firme «Laser». Prije nego što su poduzete ove radnje vozilo je fotografirano u smislu člana 60. stav 3. ZOBS-a BD BiH. Osim toga, prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, apelantovo vozilo parkirano ispred ulaza u crkveno dvorište zahvatalo je ½ širine kolske kapije, zbog čega je u tehničkom smislu ometalo ulazak u crkveno dvorište (prostor od 1,95 metara nije dovoljan za bezbijedan ulazak vozila pod uglom preko ivičnjaka). Nadalje, prema nalazu vještaka, na ovaj način parkirano apelantovo vozilo zahtijevalo je da vozači koji se kreću navedenom ulicom u pravcu u kojem je bilo parkirano vozilo, moraju zaustaviti vozilo u slučaju da iz suprotnog smjera nailaze vozila. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno prmijenio materijalni propis o prekršajima utvrđujući da je apelant počinio prekršaj iz člana 53. stav 1. kažnjiv po članu 284. stav 1. tačka 7. ZOBS-a BD BiH, te ga oglasio krivim i za isti prekršaj kaznio.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek zaštićeni članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant vidi u tome što je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da mu je «uskraćeno pravo na efikasan pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek», što po njegovom mišljenju «ni jedna činjenica koja je utvrđena prilikom saslušanja svjedoka i vještaka na glavnoj raspravi, a koja je išla u njegov prilog kao okrivljenom nije unesena u zapisnik, zbog čega je u toku postupka podnio dopis predsjedniku Osnovnog suda». Također, Apelacioni sud je propustio da izvedene dokaze podvrgne svojoj ocjeni i otkloni nedostatke u prvostepenom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelant se u konkretnom slučaju u suštini žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni.

10. U odnosu na apelantove navode da ni jedna činjenica nije unesena u zapisnik, koja je utvrđena prilikom saslušanja svjedoka i vještaka na glavnoj raspravi, a koja je po apelantovom mišljenju išla u njegov prilog, kao okrivljenom, zbog čega je u toku postupka podnio dopis predsjedniku Osnovnog suda, Ustavni sud primjećuje da su takvi navodi paušalni, jer ih nije isticao u žalbi Apelacionom sudu protiv rješenja Osnovnog suda, niti je Ustavnom sudu dostavio dokaze na tu okolnost.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je apelant učestvovao u postupku, dao svoju odbranu pred Osnovnim sudom, omogućeno mu je da angažira branioca, da predlaže izvođenje dokaza koji bi potvrdili njegove tvrdnje da nije počinio prekršaj, da se očituje na izvedene dokaze kao i da izjavi žalbu na prvostepenu presudu. Sudovi su utvrdili na osnovu provedenih dokaza da je apelant pogrešnim parkiranjem svog vozila počinio prekršaj koji je po zakonu kažnjiv. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su Apelacioni i Osnovni sud proizvoljno primijenili relevantne propise, a da Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo, da su u konkretnom slučaju materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, te da apelant nije imao pristup sudu.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta koji se odnose na kršenje prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodima apelanta da je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi povredu tog prava, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice konkretnog predmeta i neusvajanje apelantove žalbe protiv rješenja Osnovnog suda ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek zaštićen članom 13. Evropske konvencije.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1833/05 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio