Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1952/05 (Ramiz - Ramo Salčin)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1952/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1952/05, rješavajući apelaciju Ramiza – Rame Salčina i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza-Rame Salčina, Elmedine Mušić, Smaje Šipković, Munevere Kajan, Edina Aličića i Šemsudina Humačkića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-803/04 od 21. juna 2005.
godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-474/03 od 1.
aprila 2004. godine, i presude Općinskog suda II u Mostaru, broj P- 402/02 od 12. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz-Ramo Salčin i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnijeli su, 18. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-803/04 od 21. juna 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-474/03 od 1. aprila 2004. godine, i presude Općinskog suda II u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-402/02 od 12. marta 2003. godine.
2. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv DD «Merkur» iz Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom su tražili da se tuženi obaveže da ih vrati na posao i da im naknadi plaće. Istakli su da su prevareni od strane tuženog i dovedeni u zabludu prilikom davanja izjava o raskidu radnog odnosa.
3. Općinski sud je presudom, broj P-402/02 od 12. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-474/03 od 1. aprila 2004. godine, utvrdio da su apelanti bili prvobitno u radnom odnosu kod tuženog kojem su svojevoljno dali pismene izjave o raskidanju radnog odnosa zbog zaposlenja u italijanskoj firmi d.o.o. «Spar» Mostar. Na osnovu navedenih izjava tuženi je donio rješenja o prestanku radnog odnosa nakon čega su apelanti kod d.o.o. «Spar» Mostar zasnovali radni odnos na neodređeno radno vrijeme. Kao zaposlenici navedene strane firme radili su u samoposluzi u Mostaru sedam do osam mjeseci, odnosno do vremena kada je rukovodstvo d.o.o. «Spar» nestalo iz Mostara, što je imalo za posljedicu da su apelanti ostali bez zaposlenja i plaća. Prije nego što su apelanti raskinuli radni odnos, tuženi kao njihov raniji poslodavac, 15. jula 2000. godine, održao je sastanak na kojem je radnike (i apelante) upoznao sa poslovnom mogućnosti da izda u zakup poslovni prostor, samoposlugu u Mostaru, stranoj firmi «Spar» koja prima osam njegovih radnika, te je «na radnicima da sami odluče da li žele da zasnuju radni odnos u toj firmi». Nakon toga, 12. septembra 2000. godine, tuženi i d.o.o. «Spar» Mostar su za navedeni poslovni prostor zaključili ugovor o zakupu u trajanju od osam godina, uz zakupninu od 4500,00 KM mjesečno radi obavljanaja trgovinske djelatnosti - prodavnice mješovite robe tipa samoposluge, te potpisali pismo o zajedničkim namjerama. U konkretnom pismu članom 1. stav 2. predviđeno je da će d.o.o. «Spar» Mostar odmah po otpočinjanju poslovanja prihvatiti u radni odnos osam radnika tuženog na neodređeno vrijeme. U ugovoru o zakupu, kao ni u pismu o zajedničkim namjerama između tuženog i d.o.o. «Spar» Mostar, nisu regulirane bilo kakve obaveze na strani tuženog u odnosu na apelante kao njegove ranije zaposlenike za slučaj da d.o.o.»Spar» Mostar prestane sa radom. Kantonalni i Općinski sud su naveli da se apelanti neosnovano pozivaju na navedene ugovore i navodnu obavezu tuženog da ih vrati u radni odnos, jer su apelanti odlaskom vlasnika preduzeća «Spar» i prestankom s radom navedene samoposluge ostali bez posla. Apelanti su dobrovoljno raskinuli radni odnos sa tuženim i zasnovali radni odnos sa d.o.o. «Spar», tako da sa tuženim nisu ni u kakvom pravnom odnosu nakon raskida radnog odnosa, niiti se mogu pozivati na zabludu ili prevaru.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-803/04 od 21. juna 2005. godine, odbio kao neosnovanu reviziju, koju su apelanti izjavili protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-474/03 od 1. aprila 2004. godine.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tuženi, kao raniji poslodavac, nije u obavezi da vrati apelante u radni odnos, što je predmet tužbenog zahtjeva, imajući u vidu član 86. tačka 2. Zakona o radu («Sl. novine F BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03), kojim je propisano da ugovor o radu prestaje sporazumom između poslodavca i zaposlenika. Vrhovni sud je zaključio da nema uporišta u materijalnom pravu zahtjev apelanata kojim traže da se tuženi obaveže da ih vrati u radni odnos, nakon što je prihvatio njihove pismene izjave da žele prestanak radnog odnosa, radi zasnivanja istog kod d.o.o. «Spar» Mostar. Također su bez uticaja prigovori apelanata da je tuženi bio u poslovnom odnosu sa nepostojećom firmom d.o.o. «Spar» čiji je osnivač izvjesni «Bingo» d.o.o. iz Splita, te da je u odnosu na direktora podnesena prijava za provođenje istrage zbog produženog krivičnog djela prijevare, s obzirom da je to stvar rješavanja drugih postupaka, a ne predmet konkretne parnice.
6. Apelanti smatraju da su pobijanim odlukama Vrhovnog suda, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena njihova ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.. Evropske konvencije, člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i 2. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelanti vide u tome što je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti predlažu da se njihova apelacija usvoji i naloži pravosudnim instancama da donesu presude u skladu sa zakonom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
9. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
12. Apelanti se, također, žale da je osporenim odlukama povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri navođenju kršenja ovog prava apelanti se nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
13. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je tuženi kao raniji poslodavac ostao u obavezi da apelante vrati u radni odnos, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, jer se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelanti nisu pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
15. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
16. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali i zaključili da apelanti nisu dovedeni u zabludu ili prevaru, jer su dobrovoljno raskinuli radni odnos sa tuženim, te da ne postoji obaveza tuženog da ih vrati u radni odnos. Ustavni sud ukazuje da su svi navodi apelanata na koje ukazuju u svojoj apelaciji već bili predmetom njihove žalbe Kantonalnom sudu protiv presude Općinskog suda i revizije Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad
17. Apelanti se žale da su osporenim odlukama diskriminirani, te da su povrijeđena njihova ustavna prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
18. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pozivajući se da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njihova pravo da ne budu diskriminirani iz člana 14. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine apelanti su samo paušalno naveli da su diskriminirani, ali u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
20. S obzirom na zaključke u vezi sa navedenim pravima, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati i navodno kršenje prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović