Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1611/05 (B. V.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1611/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1611/05, rješavajući apelaciju Bogdana Vasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Vasića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-48/05 od 19. maja 2005. godine i presude broj K-79/04 od 19. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Vasić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Goran Nešković advokat iz Doboja, podnio je 30. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Kž-
48/05 od 19. maja 2005. godine i presude broj K-79/04 od 19. januara 2005. godine
2. Presudom Suda BiH, broj K-79/04 od 19. januara 2005. godine, apelant je oglašen krivim što je na način opisan u izreci presude, počinio produženo krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 3. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH-«Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 37/03) i krivično djelo falsifikovanja isprava iz člana 377. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), sve u vezi sa članom 53. KZ BiH, te mu je sud za počinjeno produženo krivično djelo neovlaštenog prometa drogama iz člana 195. stav 3. a u vezi sa članom 54. KZ BiH utvrdio kaznu zatvora od četiri godine, a za počinjeno krivično djelo falsifikovanja iz člana 377. stav 1. KZ RS, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, te je apelanta uz primjenu člana 53. KZ BiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koju kaznu je apelantu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 6. januara 2004. godine pa nadalje. Od apelanta je na osnovu člana 195. stav 4. KZ BiH oduzeto 22.800 kg acetic anhidrida kao supstancu, precursor, sredstvo za proizvodnju opojnih droga koja supstanca je pod međunarodnom kontrolom, te je apelant obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka čija visina će biti utvrđena posebnim rješenjem. Iatom presudom apelant je oslobođen optužbe da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo navođenja na ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 381. stav 1. KZ RS te su troškovi krivičnog postupka u dijelu oslobađajuće presude pali na teret sredstava suda.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) optužnicom, broj KT-20/04 od 1. jula 2004. godine, koja je dijelom izmijenjena 4. januara 2005. godine, optužilo apelanta zbog produženog krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 3. u vezi sa članom 54. KZ BiH te krivičnih djela navođenja na ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 381. stav 2. KZ RS i krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 377. stav 1. KZ RS predlažući da sud apelanta oglasi krivim i kazni po zakonu. Sud je dalje naveo da je ocjenom provedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, nesumnjivo utvrdio da je optuženi na način i u vrijeme navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude, bez sumnje na prevaran način u više navrata dobio odobrenje nadležnog organa Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske za prevoz «acetic anhidrida» kao otrovne materije, što je tretirano kao odobrenje za uvoz te supstance, u kom smislu je prilikom dobivanja jednog od odobrenja za nabavku te otrovne materije za ilegalnu prodaju upotrijebio i falsifikovane isprave, dokumentaciju naslovljenu na firmu «AD Terpentin» prilikom dobivanja odobrenja za prevoz «acetic anhidrida» i prilikom carinjenja te robe, na temelju kojih odobrenja i dokumentacije je nesumnjivo u međunarodnoj nabavci kupoprodaji nabavio acetic anhidrid odnosno uvezao supstancu prekursor broj jedan, koja se supstanca bez alternative zbog svojih svojstava upotrebljava za proizvodnju opojnih sredstava (heroina i dr.) zbog čega je pod međunarodnom kontrolom na listi Konvencije Ujedinjenih nacija protiv nezakonite trgovine opojnim drogama i psihotropnim supstancama od 1988. godine, koju je supstancu apelant, upravo znajući za njena svojstva i zašto se upotrebljava, nakon uvoza ilegalno je u jednom navratu prodao 20.020 kg «acetic anhidrida» nepoznatim osobama a u drugom navratu nakon uvoza i uskladištenja te supstance 20. decembra 2003. godineje otkriven i spriječen u daljoj ilegalnoj prodaji. Sud je u ovim radnjama apelanta našao bitna obilježja bića produženog krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 3. u vezi sa članom 54. KZ BiH, tim prije ako se ima u vidu da da je apelant u jednom relativno dužem vremenskom periodu učinio više odvojenih istovrsnih krivično pravnih radnji, s istim ciljem i namjerom, evidentno sa jedinstvenim umišljajem te je zaključio da radnje koje je preduzeo apelant kada je u pitanju «acetic anhidrid» kao supstanca koja se upotrebljava u proizvodnji sintetičkih droga, predstavljaju jedinstvo cjeline krivično pravne radnje odnosno produženo krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 3. u vezi sa članom 54. KZ BiH. Sud je našao da su se u radnjama apelanta pored ovog produženog krivičnog djela stekla i bitna obilježja bića krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 377. stav 1. KZ RS.
4. Presudom Suda BiH, broj Kž-48/05 od 19. maja 2005. godine, odbijena je žalba apelanta i njegovog branioca i potvrđena presuda Suda BiH, broj K-79/04 od 19. januara 2005. godine. U obrazloženju presude sud je naveo da su radnje izvršenja posebnog oblika krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 3 KZ BiH, za koje je apelant prvostepenom presudom oglašen krivim, po svojoj sadržini radnje pripremanja krivičnog djele ali koje su navedenom zakonskom odredbom propisane kao samostalno krivično djelo te da je za postojanje ovog krivičnog djela neophodno da su te radnje preduzete u međunarodnoj transakciji kao i da učinilac krivičnog djela mora postupati neovlašteno. Po navodim žalbe apelant nije postupao neovlašteno budući da je imao dozvole za uvoz i prevoz otrova te da je lista opojnih droga i prekursora za proizvodnju droga na kojoj se nalazi anhidrid sirćetne kiseline od strane Ministarstva zdravlja republike Srpske donešena 28. aprila 2004. godine, što znači izvan vremenskog okvira optužnice te apelant smatra da nije ni morao imati validnu dozvolu jer je uvoz bio liberalan. Međutim sud je konstatirao da su u izreci prvostepene presude navedene radnje apelanta s naglaskom da je acetic anhidrid supstanca za proizvodnju opojne droge te je u više navrata konstatirano da je ta supstanca uvezena da se dalje distribuira za proizvodnju opojne droge pri čemu su radnje apelanta ocijenjene kao krivično djelo iz člana 195. stav 3 KZ BiH te je vezano za predmetnu supstancu u obrazloženju presude navedeno da se radi o supstanci koja se nalazi na listi prekursora hemikalija na prvom mjestu, koje su pod međunarodnom kontrolom prema Konvenciji UN protiv nezakonite trgovine opojnim drogama i psihotronim supstancijama iz 1988. godine što po ocjeni drugostepenog suda podrazumijeva da je stav 3. člana 195. KZ BiH samostalno krivično djelo i biće tog krivičnog djela karakterišu elementi neovlaštenog nabavljanja predmetne supstancije za proizvodnju opojne droge. Imajući u vidu navedeno drugostepeni sud je zaključio da odredbe ovog krivičnog djela ne upućuju na drugi propis kao što je to slučaj u stavu 1. člana 195. navedenog zakona te se prilikom kvalifikovanja krivičnog djela iz stava 3. tog člana ne moraju primjenjivati odredbe iz drugih zakona. S toga po zaključku suda propuštanje da se u izreci presude navede i Konvenciji UN protiv nezakonite trgovine opojnim drogama i psihotronim supstancijama ne može smatrati apsolutno bitnom povredom krivičnog postupka koja bi rezultirala ukidanjem pobijane presude jer navedena odredba nema karakter blanketne dispozicije budući da se radi o samostalnom krivičnom djelu za koje je zakonodavac predvidio kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina. Obzirom da prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u žalbi te kako je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i za svoju odluku dao valjane razloge, koje je prihvatilo i drugostepeno vijeće, žalba apelanta i njegovog branitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koju povredu vidi u tome što je «osuđen za djelo koje nije krivično djelo i što u njegovim radnjama ne postoji krivična odgovornost» ta da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije apelant ponavlja žalbene navode u dijelu u kojem tvrdi da je blankentni propis, tj. Lista opojnih droga i prekursora za proizvodnju droga na kojoj se nalazi i anhidrid sirćetne kiseline-acetice anhidrid donesena od strane Ministarstva zdravlja Republike Srpske nakon izvršenja krivičnog djela 28. aprila 2004. godine, a da od strane Države BiH nikada nije ni donesen. Apelant ne spori da je Konvencijom UN iz 1988. godine tretirana navedena supstanca ali budući da po apelantu ne «postoji blanketni propis odnosno Lista opojnih droga i prekursora po kojoj je od strane Države BiH «acetice anhidrid» proglašen «prekursorom za proizvodnju droga» to «Odredbe Konvencije se ne mogu direktno primijeniti na građane jedne države ako ta država nije donijela Zakon u kome su ugrađene odredbe Konvencije». Apelant navodi da je predmetna Konvencija objavljena u «Službenom listu SFRJ» broj 14/90, a da se u Bosni i Hercegovini primjenjuje po osnovu sukcesije «Službeni list R BiH» broj 25/93, te da ne obavezuje Republiku Srpsku budući da Ustavnim zakonom nije preuzet propis koji je objavljen 1990. godine. Apelant smatra da je obavezan poznavati «domaće-nacionalne propise koji to nisu bili regulisali a ne Konvencije tako da je njegova djelatnost obuhvaćena pravnom zabludom. Zbog toga u njegovim radnjama nema krivične odgovornosti», zbog čega je suđenje prema njemu bilo nepravično, a da je do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije došlo tako «što su apelanta oglasili krivim za djelo koje u vrijeme kada je izvršeno nije predstavljalo krivično djelo».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev», kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant se u apelaciji pozvao na kršenje prava na pravično suđenje garantovanih u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine te prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, navodi i činjenice iz apelacije upućuju da Ustavni sud treba ispitati postojanje kršenja ovog prava u okviru garancija iz člana 7. stav 1. Evropske konevncije. Ovo stoga što Ustavni sud kod odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, a apelant je u apelaciji naveo da povredu svojih prava vidi u tome što je oglašen krivim za djelo koje u vrijeme kada je izvršeno nije predstavljalo krivično djelo iz čega Ustavni sud zaključuje da se apelant žali na osuđujući dio presude koji se odnosi na krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 3. KZ BiH a ne i na krivično djelo falsifikovanja isprava iz člana 377. stav 1. KZ RS.
9. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno konstatira da su redovni sudovi proveli krivični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne propise, te apelanta osudili za krivično djelo koje je kao takvo bilo zakonom propisano u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Naime članom 195. stav 3. KZ BiH propisano je: «Ko u međunarodnoj transakciji neovlašteno pravi, nabavlja, posreduje ili daje na upotrebu opremu, materijal ili supstancu znajući da će biti upotrijebljeni za proizvodnju opojnih droga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.» Nesporno proizilazi da je krivično djelo za koje je apelant oglašen krivim propisano kao samostalno krivično djelo u KZ BiH. Također je nesporno da je R BiH nakon izvršene notifikacije o sukcesiji, prihvatanju ili pristupanju međunarodnim multilateralnim ugovorima, između ostalih, priznala i Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv nezakonite trgovine opojnim drogama i psihotronim supstancijama od 20. decembra 1988. godine, a što je i objavljeno u «Službenom listu R BiH» broj 25/93, pa su s toga navodi apelanta vezani za primjenu predmetne konvencije apsolutno neosnovani. Ovo osobito imajući u vidu da je članom 2. KZ BIH propisano da je opojna droga «medicinski lijek ili opasna supstanca s adiktivnim i psihopatskim svojstvima, ili supstanca koja se lako može pretvoriti u takvu supstancu, ako podliježe kontroli prema međunarodnoj konvenciji koju je Bosna i Hercegovina ratificirala, ili supstanca koja je proglašena opojnom drogom od strane nadležne institucije Bosne i Hercegovine ili nadležne institucije entiteta.» Ni sam apelant ne spori da se radi o supstanci koja se nalazi na listi prekursora hemikalija na prvom mjestu, koje su pod međunarodnom kontrolom prema Konvenciji UN. Ustavni sud takođe konstatira da je Sud BiH svojom odlukom odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i njegove odbrane pri čemu je cijenio između ostalih i navode koje apelant ističe u apelaciji te dao detaljno i jasno obrazloženje zašto iste nije prihvatio odnosno zbog čega nisu mogli uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari.
10. U konkretnom slučaju samo apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana
7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović