Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1843/05 (Đ. N.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1843/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1843/05, rješavajući apelaciju Đorđa Nikolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Nikolića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kž-67/05 od 2. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Kp-351/04 od 22. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Borislav Pisarević advokat iz Brčkog, podnio je 30. avgusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Kž-67/05 od 2. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Kp-351/04 od 22. februara 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. septembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj Kp-351/04 od 22. februara 2005. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 163. stav 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BD ) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju kaznu mu je, na osnovu člana 57. navedenog zakona, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9. septembra 2004. godine pa nadalje. Apelantu je shodno članu 78. KZ BD izrečena mjera bezbijednosti oduzimanja predmetapištolja, pobliže označenog u izreci presude, kao sredstva kojim je počinjeno krivično djelo. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BD) apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 3.193,00 KM i paušal za rad suda u iznosu 100,00 KM, a porodica oštećenog N.Đ. je na osnovu člana 198. stav 3. navedenog zakona upućeni na parnicu.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je saslušao petnaest svjedoka te vještaka za mehanoskopiju Č.R., vještaka sudske medicine Z.C.,vještaka za hemijska ispitivanja T.D., vještaka V.M, vještaka neuropsihijatra K.B., vještaka balistike N.M., vještaka psihoga T.D., vještaka psihijatra M.P., da je izvršio uvid u čitav niz materijalnih dokaza. Sud je između ostalog naveo da su, cijeneći uračunljivost apelanta u vrijeme izvršenja krivičnog djela, provedena vještačenja od strane optužbe po vještaku neuropsihijatru K.B. i od strane odbrane po vještaku psihijatru M.P. i psihologu T.D. Sud je konstatirao da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra K.B. proizilazi da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u stanju afekta, ali da apelant inače nije duševno bolestan niti je maloumna osoba te je navedeno djelo okvalificirao kao voljnu radnju sa afektno-impulsnim karakteristikama, budući da je apelantova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bila smanjena ali ne bitno. Sud je dalje konstatirao da iz nalaza ovog vještaka proizilazi da stanje afekta kod apelanta dovodi do pojave razdraženosti ali da je ta razdraženost ispod praga jake razdraženosti i nije dovela do oštećenja, odnosno suženja svijesti. Sud je nalaz ovog vještaka prihvatio kao stručan i objektivno dat imajući u vidu da je vještak svoj nalaz i mišljenje dao na osnovu objektivnih činjenica koje su izvedene na glavnom pretresu iz kojih se nije moglo utvrditi da je bilo napada oštećenog na apelanta. Sud je prihvatio kao stručno i objektivno date nalaz i mišljenje vještaka T.D. i M.P. u pogledu činjenica da apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio duševno bolestan, poremećen, niti zaostao u razvoju, da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno sposoban da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima, ali ne bitno, budući da se u tom dijelu podudaraju sa nalazom i mišljenjem vještaka K.B. Međutim, sud nije prihvatio nalaz i mišljenje navedenih vještaka u dijelu u kojem navode da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio doveden u stanje jake razdraženosti obzirom da iz dokaza provedenih na glavnom pretresu ne proizilazi činjenica napada oštećenog na apelanta. Sud je konačno ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima utvrdio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela-ubistvo-iz člana 163. stav 1. KZ BD.
4. Presudom Apelacionog suda, broj Kž-67/05 od 2. juna 2005. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude Apelacioni sud je između ostalog konstatirao da se apelantova odbrana zasniva na tvrdnji da je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani te ga je sud zbog toga trebao osloboditi od optužbe budući da krivično djelo učinjeno u nužnoj odbrani nije krivično djelo. Sud je ocijenio da su navodi žalbe prema kojim je prvostepeni sud pogrešno cijenio nalaz i mišljenje vještaka K.B. u smislu da odbrana nije prigovorila nalazu vještaka ali da je osporila dopunski nalaz pomenutog vještaka koji je isti dao na insistiranje tužioca i koji je po mišljenju apelanta irelevantan, neopravdani. Sud je dalje konstatirao da je vještak neuropsihijatar K. B. 30. oktobra 2004. godine dao nalaz i mišljenje-osnovni nalaz a potom je 7. novembra 2004. godine, a nakon što je imao na raspolaganju veći broj podataka i činjenica prikupljenih u toku istrage, dao pismenu dopunu nalaza koja samo predstavlja pojašnjenje osnovnog nalaza tako da se i osnovni i dopunski nalaz i mišljenje smatraju jednim nalazom i mišljenjem, kako ih je i cijenio prvostepeni sud. Sud je zaključio da je prvostepeni sud opravdano poklonio vjeru zaključku ovog vještaka budući da je zasnovan na činjenicama utvrđenim na osnovu provedenih dokaza, u smislu da nije postojao napad na apelanta od strane oštećenog, te da je sud pravilno utvrdio da je kod apelanta postojala razdraženost izazvana ranijim provokacijama oštećenog kao i ponašanjem kritičnog dana, ali da ista nije imala karakter jake razdraženosti, te da je prvostepeni sud opravdano zaključio da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela, zbog razdraženosti i afektivnog stanja, uračunljivost kod apelanta bila smanjena ali ne bitno. Apelacioni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno cijenio i nalaz i mišljenje vještaka odbrane - psihologa T.D. i neuropsihijatra M.P. pri čemu je jasno i razložno naveo u kom dijelu i zašto je povjerovao, a u kom dijelu nije i zašto, te je te razloge koji su logični, jasni i potpuni u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Sud je na kraju zaključio da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant u vrijeme, na način i na mjestu kako je opisano u izreci presude, s umišljajem lišio života N.Đ. pa je opravdano apelanta oglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 163. stav 1. KZ BD.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovu povredu apelant vidi u tome što je vještak neuropsihijatar K.B. na osnovu naredbe zamjenika javnog tužioca dao svoj nalaz 30. oktobra 2004. godine, a zatim 7. novembra 2004. godine, kako navodi apelant na sugestiju zamjenika javnog tužioca dao dopunu psihijatrijskog vještačenja, te da je ovaj vještak dao svoj iskaz i na glavnom pretresu. Po mišljenju apelanta budući da je u sudsko-medicinskoj ekspertizi ovog vještaka, koja se sastoji iz nalaza i vlastitog pregleda apelanta, navedeno sve što je apelant u svoju odbranu izjavio pred tužiocem, te sve što je apelant izjavio prilikom pregleda koji je vršio neuropsihijatar, ta sudsko-psihijatrijska ekspertiza «nije mogla, niti smjela biti uvedena kao dokaz u sudskom spisu», imajući u vidu činjenicu da je apelant izjavio da neće iznijeti svoju odbranu niti svjedočiti u korist svoje odbrane. Stoga, apelant smatra da su do sudskog vijeće te informacije došle na nezakonit način, budući da je vještak trebao dati samo svoje mišljenje a ne i nalaz koji od njega niko nije ni tražio, te apelant navodi da je sud svoju odluku zasnovao na dokazu koji nije na zakonit način pribavljen.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatuje da je Apelacioni sud proveo postupak i primijeno vežeće materijalno-pravne propise te odbio žalbu branilaca apelanta i Tužilaštva potvrdivši presudu Osnovnog suda, broj Kp-351/04 od 22. februara 2005. godine, dajući jasne i nedvosmislene razloge za takvu odluku.
9. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, jer apelant smatra da ga je sud trebao osloboditi jer je postupao u nužnoj odbrani, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U kontekstu navedenog, zadatak redovnih sudova je dakle da u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku određuje prihvatljivost dokaza pri čemu prihvatanje nezakonito pribavljenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, mada, ovisno o činjenicama svakog konkretnog predmeta, može dovesti do povrede prava na pravično suđenje. Apelant u apelaciji navodi da je osporena presuda zasnovana na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra K.B. koji sadrži apelantov iskaz dat pred tužiocem i njegove izjave vještaku date prilikom pregleda, te budući da je apelant u toku postupka izjavio da neće iznijeti svoju odbranu niti svjedočiti u korist svoje odbrane, smatra da je sud svoju odluku zasnovao na dokazu koji nije na zakonit način pribavljen. Činjenica je da iz osporenih presuda proizilazi da apelant nije dao iskaz na glavnom pretresu, međutim isto ne znači da je predmetni dokaz pribavljen na nezakonit način. Naime, članom 97. ZKP BD je propisano da je osoba koju tužilac, odnosno sud odredi za vještaka dužna dostaviti «svoj izvještaj koji sadrži slijedeće: dokaze koje je pregledao, obavljene testove, nalaz i mišljenje do kog je došao i sve druge relevantne podatke koje vještak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu. Vještak će detaljno obrazložiti kako je došao do određenog mišljenja».U konkretnom slučaju izvještaj - sudsko psihijatrijska ekspertiza-vještaka K.B. upravo sadrži elemente propisane predmetnim članom a sam apelant ne spori da je izvještaj dat na osnovu naredbe tužioca u istrazi, dakle u vrijema kad nije postojala odluka apelanta da neće iznijeti svoju odbranu niti svjedočiti u korist svoje odbrane. Zatim, vještak je svoj nalaz i mišljenje iznio usmeno na glavnom pretresu te je ispitan od strane apelantovog branica. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da apelant nije prigovarao osnovnom nalazu vještaka, u kojem nalazu je naveden iskaz apelanta dat pred tužiocem i izjava apelanta data prilikom pregleda, već je isključivo prigovarao dopunskom nalazu vještaka, koji ne sadrži izjave apelanta. Ustavni sud konstatira da je apelantove navode vezane za predmetno vještačenje, u dijelu koji je osporavan žalbom već razmotrio Apelacioni sud pri čemu je u detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori vezani za dopunski nalaz vještaka te zaključke vještaka u pogledu krivične odgovornosti apelanta. Imajući u vidu da apelant pred redovnim sudovima nije osporavao valjanost predmetnog vještačenja u smislu da isti sadrži iskaz apelanta dat pred tužiocem i njegove izjave date vještaku, to o istom sudovi nisu ni mogli odlučivati, te iste navode apelant ne može isticati tek u postupku apelacije.
11. Dalje, uvidom u obrazloženje pobijanih presuda Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud osim dokaza vještačenjem po vještaku neuropsihijatru K.B. izveo i druge dokaze-angažovao veći broj vještaka raznih struka, neke i na prijedlog apelantovog branica, saslušao veći broj svjedoka i proveo čitav niz drugih dokaza kojim je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost apelanta Apelant i njegov branilac su imali uvid u provedene dokaze, bili su prisutni na glavnom pretresu te su imali pravo pozivati i isptivati svjedoke te izvoditi druge dokaze, što su i činili. Budući da apelant navodima apelacije ne osporava valjanost ostalih dokaza, Ustavni sud zaključuje da ne stoje tvrdnje apelanta da je sud svoju odluku zasnovao na dokazu koji nije na zakonit način pribavljen budući da su osporene presude donesene ocjenom svakog dokaza, pa i nalaza sudskog vještaka K.B., pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pri čemu su redovni sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i za onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti a koji ne. Stoga, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.
12. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović