Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1906/05 (S., S. i D. L.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1906/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1906/05, rješavajući apelaciju Slavojke, Slaviše i Dušana Lopatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavojke, Slaviše i Dušana Lopatića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-57/03 od 21. juna 2005. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Gž-263/02 od 17. oktobra 2002. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, broj P-172/01 od 25.
februara 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavojka, Slaviša i Dušan Lopatić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mokrog, koje zastupa advokat Boško Čegar, podnijeli su 9. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-57/03 od 21. juna 2005. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-263/02 od 17. oktobra 2002. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P- 172/01 od 25. februara 2002. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-172/01 od 25. februara 2002. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tužene da apelantima predaju u posjed dio nekretnina označenih kao k.č. 543 upisane u Pl. 198. na ime tuženih u površini od 214 m2, te su apelanti obavezani da tuženim naknade troškove postupka u iznosu od 1.743,00 KM. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je sud utvrdio da je prednica apelanata 18. oktobra 1989. godine sa prodavcem UPI RO za promet, ugostiteljstvo i turizam Rogatica-OOUR «Sokolac» zaključila kupoprodajni ugovor broj 259/89, koji nije ovjeren pred sudom, ali je na isti plaćen porez na promet nekretnina, te da je predmet kupopradaje bilo građevinsko zemljište, pobliže označeno u obrazloženju rješenja, u površini od 2.450 m2 i zgrada sagrađena na tom zemljištu označena kao gostiona «Gora». Vještak geometar je u svom nalazu naveo da apelanti u svom posjedu drže zemljište ukupne površine 1.599 m2, te da se u konkretnom slučaju radi o razlici između starog i novog premjera u površini od 821 m2 koja je djelimično nastala i zbog eksproprijacije koja je vršena 1983. godine prilikom izgradnje magistralnog puta. Vještak je u nalazu naveo da tuženi ukupno u posjedu drže zemljište u površini od 714 m2. Sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da da su tuženi 1970. godine po osnovu zaključenog ugovora postali vlasnici i posjednici zemljišta označene kao kč. 543 u površini od 500 m2 te da su kao naknadu za obavljene radove na uključivanju u kanalizacionu mrežu, svog objekta i zgrade-restorana «Gora» izgrađenog na zemljištu apelanta, od tadašnjeg nosica prava raspolaganja ugostiteljskog preduzeća «Treći april» dobili preostali dio parcele u iznosu od 214 m2, koje su 1971. ili 1972. godine ogradili te je granica njihovih parcela ostala nepromijenjena do danas, a koje stanje je nakon izvršenog avio snimanja 1976. godine upisano u katastarskim knjigama Opštine Pale. Sud je dalje utvrdio da je prednica apelanata u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora 1989. godine i ulaska u posjed predmetnog zemljišta kupila manju površinu zemljišta od površine koja je navedena u predmetnom ugovoru, što je i prihvatila budući da nije bilo spora u vezi utvrđenih granica između prednice apelanata i tuženih, te da i sami apelanti ne spore da je ograda između njihovog zemljišta i zemljišta tuženih postavljena prije 1976. godine.
3. Presudom Okružnog suda, broj Gž-263/02 od 17. oktobra 2002. godine, žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude je navedeno da u prvostepenoj presudi nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka niti su navodi žalbe doveli u sumnju pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog od stane prvostepenog suda budući da su tuženi od 1970. godine na osnovu ugovora zaključenog sa preduzećem «Treći april» vlasnici k.č. 619/60 površine 500 m2, a na osnovu usmenog ugovora o ustupanju zaključenog i izvršenog sa istim preduzećem prije avio snimanja 1976. godine, u cijelosti drže preostalih oko 200 m2, to su isti vlasnici i posjednici i tog dijela koji je pripisan u novu k.č. 543 novog premjera. Ovo stoga što je članom 46. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH», br. 38/87 i 29/80) propisano da su ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do dana stupanja na snagu tog zakona punovažni iako nisu sačinjeni u pismenoj formi ako su ugovorne strane u cjelini ili djelimično izvršile ugovorne obaveze.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-57/03 od 21. juna 2005. godine, odbio reviziju apelanata. Obrazlažući svoju odluku Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, prema kojem su tuženi sporno zemljište u površini od 214 m2 držali u neprekidnom i nesmetanom posjedu najkasnije od 1972. godine te su isto ogradili znatno prije nego je pravna prethodnica apelanata 1989. godine zaključila ogovor o kupoprodaji predmetnog zemljišta. Nasuprot tome apelanti nikada ranije nisu uživali sporno zemljište, a zahtjev za predaju u posjed u odnosu na tužene su istakli samo na osnovu razlike u površini između starog i novog premjera zemljišta. Stoga je Vrhovni sud zaključio da tuženi u odnosu na apelante, u smislu člana
41. Zakona o svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br.6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/93 ) imaju jači pravni osnov te je iz tih razloga tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Sud je odbio i ostale revizione navode apelanata, ističući između ostalog, da za predmetni spor nije bitno da li je pravilno primijen član 46. Zakona o prometu nepokretnosti jer njegov predmet nije zahtjev za pobijanje pravilnosti ugovora o prometu nepokretnosti zaključenog između preduzeća «Treći april» i tuženih, te se spor mogao riješiti jedino primjenom pravila o jačem pravu na spornom zemljištu.
5. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povreda prava na imovinu po apelantima se ogleda u tome što redovni sudovi smatraju da tuženi imaju jače pravo jer drže zemlju u posjedu iako «nemaju dokaz o pravnom osnovu za priznavanje prava vlasništva», bez obzira što apelanti imaju kupoprodajni ugovor o kupovini tog zemljišta. Apelanti smatraju «da je jače pravo kupca vlasnika zemljišta na osnovu pismenog kupoprodajnog ugovora od posjednika koji isto drži bez ikakvog pravnog osnova i koji nema valjan dokaz da je to zemljište kupio, pogotovo ako se ima u vidu da je zemljište navodno kupio od pravnog lica koje u to vrijeme nije moglo otuđivati imovinu bez pismenog ugovora».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila U. stavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
9. Ustavni sud konstatuje da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelanti povredu prava na imovinu vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. Kao i nižestepeni sudovi i Vrhovni sud je u osporavanoj odluci u obrazloženju naveo detaljno razloge za takvu odluku. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata. Ovo osobito imajući u vidu, kako je to naveo i Vrhovni sud, jer je tužbeni zahtjev apelanata bio usmjeren na predaju u posjed spornog zemljišta, a ne na osporavanje valjanosti odluke Ugostiteljskog preduzeća «Treći april» o dodjeli-ustupanju spornog zemljišta tuženim.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović