Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1630/05 (N. M.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1630/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1630/05, rješavajući apelaciju Nedžmine Mimić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžmine Mimić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-146/05 od 20. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Visokom, broj P-218/04 od 3. decembra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžmina Mimić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Visokog, koju zastupa Mensud Burić, advokat iz Visokog, podnijela je, 5. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-146/05 od 20. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-218/04 od 3. decembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-218/04 od 3. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-146/05 od 20. juna 2005. godine, odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da joj «Kovina» d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati na ime neisplaćenih plaća iznos od 1.400 KM.
3. U obrazloženju svoje odluke, prvostepeni sud je naveo da je potraživanje plaće pravo koje proizilazi iz radnog odnosa, te da su sva takva potraživanja regulisana Zakonom o radu («Službeni glasnik FBiH» broj 43/99) i podzakonskim aktima. Zbog toga je prvostepeni sud zaključio da je potraživanje apelantice zastarjelo, budući da je apelantica tužbu podnijela 12. jula 2004. godine, a potražuje plaće iz perioda od 1. novembra 1999. godine do 31. maja 2000. godine, što znači da je prošao apsolutni rok zastare od tri godine od nastanka potraživanja, kako je to regulisano Zakonom o radu. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelantice da se u konkretnom slučaju radi o neosnovanom bogaćenju, te da se mora primijeniti Zakon o obligacionim odnosima, koji predviđa duži rok zastare, upravo zato što se radi o potraživanju iz radnog odnosa.
4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o radu, a ne Zakona o obligacionim odnosima. Naime, Kantonalni sud zaključuje da je prvostepeni sud za svoju presudu dao jasne i određene razloge koji proizilaze iz provedenih dokaza, te da je ispravan zaključak da apelantica ničim nije dokazala da su se ostvarile pretpostavke iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o neosnovanom bogaćenju. Naročito, apelantica nije dokazala da je došlo do povećanja imovine na strani tuženog uz istovremeno smanjenje njene imovine, kao ni da postoji uzajamna veza između takvog povećanja i smanjenja, tj. da je povećanje imovine na jednoj strani izazavalo smanjenje imovine na drugoj strani.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelantica vidi u tome što je, prema njenom mišljenju, pogrešno utvrđeno da je za njeno potraživanje neisplaćenih plaća nastupila zastara, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno zato što su redovni sudovi umjesto Zakona o obligacionim odnosima, koji za potraživanja iz osnova neosnovanog bogaćenja predviđa duži zastarni rok, primijenili Zakon o radu. Također, apelantica navodi da su isti sudovi u istim slučajevima i prema istom tuženom, po tužbama drugih tužitelja, prihvatali tužbene zahtjeve, te su isplatu neisplaćenih plaća dosuđivali iz osnova neosnovanog bogaćenja, u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima.
6. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi osporavaju navode iz apelacije i navode da su neosnovani navodi apelantice o kršenju ustavnih prava. Kantonalni sud naročito navodi da apelantica osporava pravno stanovište sudova u vezi sa zastarom potraživanja, a da različita pravna shvatanja ne predstavljaju kršenje ustavnih prava. Apelantica je potraživanja plaća pokušala podvesti pod neosnovano bogaćenje, ali ničim nije dokazala da se radi o tom pravnom institutu, kako je to regulisano Zakonom o obligacionim odnosima. Kako smatraju da ne postoje povrede ustavnih prava apelanata, predlažu da Ustavni sud odbije apelaciju.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelantica blagovremeno obratila sudu za naknadu neisplaćenih plaća za period od od 1. novembra 1999. godine do 31. maja 2000. godine. godine, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelantica nisu pozvali na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
13. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Što se tiče prigovora apelanatice u vezi sa odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva zbog zastare, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
14. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali ovo pitanje i zaključili da tužbeni zahtev apelantice zastario, uzimajući u obzir odredbe Zakona o radu, koji u članu 106. propisuje: «Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno». Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i logične razloge za svoje stanovište da se na apelanticu imaju primijeniti odredbe Zakona o radu, jer njeno potraživanje proističe iz radnog odnosa, a ne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, budući da apelantica ničim nije dokazala da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe u vezi sa neosnovanim bogaćenjem. Također, Ustavni sud ukazuje da je Zakon o radu u konkretnom slučaju lex specialis, te da apelantica ne može zahtijevati primjenu drugog zakona, konkretno Zakona o obligacionim odnosima, zato što je propustila rokove predviđene Zakonom o radu. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U vezi sa navodima apelantice o tome da su u istim slučajevima, sudovi u nekim predmetima donosili drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje da iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava , ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelantica poziva.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović