Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1677/05 (I. M.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1677/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1677/05, rješavajući apelaciju Idriza Mrdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Idriza Mrdžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1208/04 od 16. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-
691/03 od 21. juna 2004. godine, u odnosu na pravo na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Idriza Mrdžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1208/04 od 16. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-
691/03 od 21. juna 2004. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Idriz Mrdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Sulejman Hasanović, advokat iz Lukavca, podnio je, 9. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1208/04 od 16. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-691/03 od 21. juna 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-691/03 od 21. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1208/04 od 16. maja 2005. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se poništi rješenje «Remontmontaže» d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 1310 od 5. septembra 2002. godine, o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme, te da se ugovor o radu na određeno vrijeme, koji je zaključen 12. decembra 2001. godine između tužene i apelanta, ima smatrati ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Također, odbijen je i apelantov zahtjev da bude vraćen na posao i raspoređen na odgovarajuće radno mjesto, da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa za period od 5. septembra 2002. godine pa do povratka na posao, te da mu budu isplaćene plaće za period od 5. septembra 2002. godine do 22. januara 2004. godine u ukupnom iznosu od 5.364,76 KM, sa kamatama i troškovima postupka.
3. Općinski sud je u prvostepenom postupku utvrdio da je apelant zasnovao kod tužene radni odnos na određeno vrijeme 18. januara 1995. godine, pa dok traje potreba za njegovim radom, a najduže do prestanka ratnog stanja. Nakon toga, apelant je radio kod tužene bez donošenja neke druge odluke o ponovnom zasnivanju radnog odnosa sve do 12. decembra 2001. godine kada je, nakon stupanja na snagu Zakona o radu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, tužena sa apelantom prvi put zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme u skladu sa odredbama ovih zakona. Ovim ugovorom je predviđeno da prava i obaveze po tome ugovoru teku od 1. januara 2002. godine, a da će ugovor trajati «dok traje potreba za [apelantovim] radom, a najduže dvije godine). Dalje, Općinski sud je utvrdio da je rješenjem tužene, broj 1310 od 5. septembra 2002. godine, apelantu prestao radni odnos po navedenom ugovoru, da mu je ovo rješenje uručeno i da mu je zaključena radna knjižica. Također, Općinski sud je utvrdio da se apelant odmah sljedeći dan, 6. septembra 2002. godine, prijavio na nadležni biro za zapošljavanje, od kojeg je kao nezaposleno lice ostvario i odgovarajuću novčanu naknadu, ali i da je apelant faktički nastavio raditi na istim poslovima kod tužene putem Omladinske zadruge Tuzla.
4. Na osnovu svih provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanta o tome da mu je prećutno obnovljen ugovor o radu na određeno vrijeme sa tuženom, zato što je, kako apelant navodi, faktički radio kod tužene i nakon donošenja rješenja o prestanku ugovora o radu zaključenog 12. decembra 2001. godine. Također, Općinski sud je naveo da je i sam apelant izjavio da je nakon prestanka radova na radilištu Solana u Tuzli, gdje je radio putem Omladinske zadruge, otišao kući, nije se javljao na posao kod tužene, u upravu ili bilo koje drugo radilište, što prema mišljenju prvostepenog suda također ukazuje da je apelant znao da nije u radnom odnosu kod tužene. Stoga je sud zaključio da nije od značaja to što je tužena preduzela aktivnosti oko uključenja apelanta u zadrugu, jer apelant ne bi mogao postati članom zadruge bez vlastitog pristanka, kao ni da evidencija tužene o prisutnosti apelanta na radilištu, na kojem je radio putem zadruge, nije dokaz da je apelant bio sa tuženom u bilo kakvom pravnom odnosu, odnosno da je sa tuženom prećutno zaključio ugovor o radu.
5. Kantonalni sud je osporenom presudom odbio apelantovu žalbu, zaključivši da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je pravilno utvrđeno da je apelant, nakon 5. septembra 2002. godine, kada mu je rješenjem tužene prestao ugovor o radu na određeno vrijeme, radio kod tužene kao član Omladinske zadruge, zbog čega taj rad nije rezultat ugovornog odnosa između apelanta i tužene, već rezultat ugovornog odnosa između apelanta i zadruge, kod koje je apelant i ostvarivao prava po osnovu tog rada. Također, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantu ugovor o radu na određeno vrijeme prestao prije isteka dvije godine od zaključenja tog ugovora, te da je stoga odluka prvostepenog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, tj. noveliranog člana 19. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00). Osim toga, Kantonalni sud je zaključio i da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da se apelant, odmah nakon prijema rješenja o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme, prijavio na biro za zapošljavanje kako nezaposleno lice. Uzevši sve navedeno u obzir, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da se moglo smatrati da je prećutno zaključen novi ugovor o radu između apelanta i tužene.
6. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu svih ovih prava apelant obrazlaže time što smatra da su sudovi pogrešno zaključili da između njega i tužene nije prećutno obnovljen ugovor o radu na određeno vrijeme. Apelant ne spori da je primio rješenje o prestanku ugovora o radu koji je zaključen 12. decembra 2002. godine, ali smatra da sudovi nisu uzeli u ozbir faktičku situaciju, tj. činjenicu da je apelant i dalje, putem zadruge, nastavio raditi kod tuženog na istim poslovima. Ovo, smatra dalje apelant, pokazuje da je i dalje postojala potreba za tim radom, a sama tužena je izvršila sve formalnosti oko prijavljivanja apelanta u zadrugu. Osim toga, apelant navodi da je kod tuženog radio sve od 18. januara 2001. godine, te da je tuženi svjesno, radi onemogućavanja prerastanja radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, apelantu donio sporno rješenje, čime je onemogućio apelanta da u periodu dužem od dvije godine bez prekida bude u radnom odnosu, kako je to propisano Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Apelant također navodi da je sa tuženim ponovo zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme 21. februara 2004. godine, te da je u radnom odnosu bio do 30. novembra 2004. godine, kada mu je rješenjem tužene ponovo prestao radni odnos, što po apelantovom mišljenju znači da mu je radni odnos trajao od 18. januara 2001. godine, pa sve do 30. novembra 2004. godine.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
a) Dopustivost u odnosu na pravo na rad
10. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
11. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
12. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava isti su kao oni koji su već izneseni u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je drugostepeni sud razmotrio i detaljno obrazložio u osporenoj presudi. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi nesumnjivo utvrdili da je apelant zaključio sa tuženim ugovor o radu na određeno vrijeme nakon stupanja na snagu Zakona o radu i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kao i da mu je tako zasnovan radni odnos prestao rješenjem tužene od 5. septembra 2002. gdoine. Također, sudovi su utvrdili i da se apelant odmah nakon toga prijavio nadležnom birou za nezaposlene, te da je za tuženu obavljao poslove kao član Omladinske zadruge, a ne kao zaposlenik. Činjenica da je i ranije radio na određeno vrijeme za tuženu, nije od značaja u ovoj pravnoj stvari, jer se radi o pobijanju rješenja o prestanku ugovora o radu koji je zaključen prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2000. godine, zbog čega su sudovi i cijenili da je, prema odredbama tog Zakona, apelant prvi put zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme 12. decembra 2001. godine, da ga nije produžio ni izričito ni prećutno, već da mu je u skladu sa odredbama tog Zakona i prestao radni odnos.
14. Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i pažljivo obrazložili da tužena nije apelantu produžila ugovor o radu na određeno vrijeme ni izričito ni prećutno, te da se ni iz čega ne može smatrati da je apelant nakon 5. septembra 20002. godine ostao u radnom odnosu kod tužene. Apelant ne navodi nikakve proceduralne propuste koji bi ukazivali da mu je u postupku pred redovnim sudovima prekršeno pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
c) Dopustivost u odnosu na pravo na imovinu
16. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zbog pogrešnog zaključka redovnih sudova o zastarjelosti njegovog tužbenog zahtjeva.
17. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
18. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je konkretnije obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da apelant ima «imovinu» koja je zaštićena navedenim članom ili da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje njegove imovine.
19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, pa su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
c) Dopustivost u odnosu na pravo na nediskriminaciju
20. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.»
21. Član 6. stav 1. Međunarodnog pakta: «Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava».
22. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
23. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta očigledno (prima facie) neosnovani.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović