Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1718/05 (S. D.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1718/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1718/05, rješavajući apelaciju Seada Džinde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Džinde podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-560/04 od 28. juna 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-396/04 od 15. aprila 2004. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1622/02 od 29. januara 2004. godine, u odnosu na pravo na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Džinde podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-560/04 od 28. juna 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-396/04 od 15. aprila 2004. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1622/02 od 29. januara 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Džindo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 13. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-560/04 od 28. juna 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-396/04 od 15. aprila 2004. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1622/02 od 29. januara 2004. godine. Apelant je, 22. juna 2006. godine, dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-1622/02 od 29. januara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-396/04 od 15. aprila 2004. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se poništi kao nezakonito konačno rješenje Ministarstva za boračka pitanja Tuzlanskog Kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 15/1-34-4096/02 od 28. maja 2002. godine, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove na kojima je radio ili na druge odgovarajuće poslove. Također, apelant je odbijen i sa zahtjevom kojim je tražio naknadu štete zbog izgubljenih plaća za period od 31. augusta 2002. godine pa do vraćanja na posao, sa kamatama i troškovima postupka.

3. U prvostepenom postupku, Općinski sud je utvrdio da je apelant, kao diplomirani politolog, bio zaposlen kod tužene na poslovima stručnog saradnika za saradnju sa državnim i federalnim organima Federacije BiH sa asocijacijama boračkih populacija. Rješenjem od 3. maja 2001. godine, apelant je stavljen na raspolaganje u trajanju od najduže jedne godine, zato što je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) ukinuto njegovo radno mjesto. Apelant je protiv ovog rješenja izjavio prigovor koji je odbijen, ali nije pokretao sudski postupak, pa je ovo rješenje postalo pravosnažno i konačno.

4. Sud je, dalje, utvrdio da je tužena, rješenjem od 28. maja 2002. godine, utvrdila da apelantu prestaje radni odnos, budući da je istekao period na koji je bio stavljen na raspolaganje, a da nije raspoređen na neko drugo radno mjesto. Općinski sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanta da mu kao radniku sa II stepenom invalidnosti nije mogao prestati radni odnos, te da je stoga rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito. Naime, Općinski sud je utvrdio da je nesporno da je apelantu utvrđen status invalida II kategorije još 1978. godine, dok je radio u Rudniku soli, čime mu je priznato pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu, koji ne iziskuje rad u jami ili rad u III smjeni. Međutim, sud je utvrdio da je nesporno i to da otkako radi kod tužene, u periodu od pet godina, apelant nije nikada ni radio na bilo kakvim sličnim poslovima, što znači da njegova invalidnost nije imala nikakvog bitnog značaja kod zasnivanja radnog odnosa kod tužene,niti kod donošenje rješenja o stavljanja na raspolaganje, niti je vrsta njegove invalidnosti u bilo kakvoj vezi sa poslom koji je obavljao kod tužene.

5. Prvostepeni sud je, također, odbio i apelantove navode o povredi člana 10. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave isudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), budući da bi se taj član, u smislu utvrđivanja liste prioriteta za rješavanje radno-pravnog statusa službenika, morao primijeniti prije donošenja rješenja o stavljanju službenika na raspolaganje. Općinski sud je utvrdio da to nije učinjeno, da Vlada Tuzlanskog Kantona u to vrijeme nije ni bila prihvatila taj Kolektivni ugovor, kao i da je apelant imao mogućnost voditi sudski postupak protiv rješenja o stavljanju na raspolaganje, što nije učinio, zbog čega je to rješenje postalo pravosnažno i konačno. Stoga je Općinski sud zaključio da u ovom postupku koji se vodi povodom rješenja o prestanku radnog odnosa sud više ne može cijeniti pravnu valjanost rješenja o stavljanju na raspolaganje. Konačno, Općinski sud je utvrdio da od stavljanja apelanta na raspolaganje pa nadalje, nije primljen ni jedan novi službenik na radno mjesto koje bi po stručnoj spremi odgovaralo apelantu.

6. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, utvrdio da je u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je potvrdio stanovište prvostepenog suda da apelant nije mogao u ovom postupku posredno osporavati rješenje o stavljanju na raspolaganje, koje je postalo pravosnažno i konačno, jer apelant nije protiv tog rješenja pokretao sudski postupak. Stoga je tužena, u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 13/98) na zakonit način donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta. Također, Kantonalni sud je također zaključio da se Kolektivni ugovor nije ni mogao primijeniti, jer je rješenje o stavljanju apelanta na raspolaganje postalo pravosnaćno prije nego što je Vlada Tuzlanskog Kantona prihvatila taj Kolektivni ugovor. Kantonalni sud je također zaključio da je pitanje invalidnosti apelanta irelevantno u konkretnoj pravnoj stvari.

7. Vrhovni sud je, presudom broj Rev-560/04 od 28. juna 2005. godine, odbio reviziju apelanta, zaključivši da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud ukazuje da je pravilno shvatanje Kantonalnog suda da se u konkretnoj pravnoj stvari na apelanta nije ni mogao primijeniti Kolektivni ugovor, te da je apelantov propust što nije tražio sudsku zaštitu nakon što je odbijen njegov prigovor protiv rješenja o stavljanju na raspolaganje, jer je samo u tom postupku mogao ispitivati zakonitost tog rješenja. Budući da apelant u konkretnom postupku osporava rješenje o prestanku radnog odnosa, koje se zasniva na pravosnažnom i konačnom rješenju o stavljanju na raspolaganje, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi apelanta o tome da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito.

8. U apelaciji, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na rad: Apelant smatra da mu je osporenim odlukama uskraćeno to pravo, naročito imajući u vidu invalidnost koja mu je utvrđena. Apelant navodi da je tražio da bude oslobođen poslova koji su izrazito kompleksni i koji zahtijevaju rad sa strankama, te smatra da ga je tužena morala rasporediti na drugo odgovarajuće radno mjesto imajući u vidu činjenicu da mu je utvrđena invalidnost II stepena, te da su sudovi pogrešno utvrdili da je rješenje tužene o prestanku radnog odnosa zakonito. U tom pravcu, apelant navodi da je Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, rješenjem od 3. juna 2002. godine, utvrdio da apelant «zbog promijenjene radne sposobnosti i dalje nije sposoban za svoj posao KV jamski smjenski električar, a sposoban je za drugi odgovarajući posao - VSS sturčni saradnik [...] kao i drugi posao koji ne iziskuje rad u jami, rad u III smjeni [...]», kako je to utvrđeno još 1978. godine. Apelant smatra da sudovi «namjerno zaobilaze [njegovu] invalidnost», te smatra da je na njega trebalo primijeniti Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju.

9. Apelant je, 22. juna 2006. godine, dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da je u sudskim postupcima koji su vodili sudovi Federacije BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali nije obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. [...]

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]4. protekao je rok za podnošenje apelacije; [...]9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

a) Dopustivost u odnosu na pravo na rad

11. U vezi sa navodima apelanta u odnosu na pravo na rad, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996), gdje je u čl. 6. i 7. zagarantirano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da je uživanje ovog prava garantovano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija» (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 119/04 od 9. decembra 2004. godine).

12. S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelant predočio, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

13. U dopuni apelacije koju je apelant podnio 22. juna 2006. godine, apelant samo navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, bez ikakvog obrazlaganja u čemu bi se ogledala povreda tog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Nikako se mogućnost podnošenja dopune apelacije ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati svo vrijeme dok traje postupak po apelaciji pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, odluka AP-1426/05 od 9. novembra 2006. godine). Kako je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, tj. nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu odluku.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema koima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1718/05 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio