Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1785/05 (S. K.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1785/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1785/05, rješavajući apelaciju Selme Kamberović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selme Kamberović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-324/02 od 20. aprila 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-199/01 od 18. aprila 2002. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog Kantona, broj 14-23-1444/00 od 4. oktobra 2001. godine, i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, broj 03-23-12-1151/99 od 10. aprila 2001. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selme Kamberović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-324/02 od 20. aprila 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj U-199/01 od 18. aprila 2002. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog Kantona, broj 14-23-1444/00 od 4. oktobra 2001. godine, i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, broj 03-23-12-1151/99 od 10. aprila 2001. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Selma Kamberović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je, 22. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-

324/02 od 20. aprila 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-199/01 od 18. aprila 2002. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 14-

23-1444/00 od 4. oktobra 2001. godine, i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Općinska služba), broj 03-23-12-1151/99 od 10. aprila 2001. godine.

2. Rješenjem Regionalnog zavoda za zdravstvenu zaštitu (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), broj 01-97 od 10. februara 1992. godine, apelantici je dodijeljen na korištenje stan u Zenici, Crkvice, Lamela IV, ulaz II, sprat III (u daljnjem tekstu: sporni stan). Međutim, apelantica nikada nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, a izgradnja zgrade u kojoj se nalazio sporni stan je obustavljena zbog izbijanja rata, pa je zgrada završena tek 1994. godine. U to vrijeme, apelantica je već stanovala u drugom stanu u kojem je imala status privremenog korisnika i nikada nije uselila u sporni stan. Budući da je apelantica morala iseliti iz stana koji joj je bio dodijeljen na privremeno korištenje, apelantica je Općinskoj službi podnijela zahtjev za povrat spornog stana.

3. Općinska služba je rješenjem, broj 03-23-12-1151/99 od 10. aprila 2001. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 14-23-1444/00 od 4. oktobra 2001. godine, odbacila apelanticin zahtjev za povrat spornog stana. Naime, u postupku je utvrđeno da apelantica nije nikada zaključila ugovor o korištenju spornog stana sa JP «Zenica-stan», te da nije stekla status nosioca stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima, zbog čega nema, prema članu 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tražiti povrat stana u posjed.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj U-199/01 od 18. aprila 2002. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Už-324/02 od 20. aprila 2005. godine, odbijena je apelantičina tužba protiv drugostepenog rješenja. Prvostepeni sud je zaključio da su nadležni organi uprave pravilno odlučili kada su apelanticin zahtjev za povrat stana odbacili, budući da je u postupku nesporno utvrđeno da apelantica nije stekla status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te da ne može ni ostvariti pravo na povrat tog stana u posjed.

5. Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da su pravilno prvostepeni sud i organi uprave utvrdili da apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, te da su pravilno primijenili materijalno pravo. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da sama činjenica da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana nije dokaz da taj stan nije njen «dom» u smislu člana

8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, kako proizilazi iz utvrđenih činjenica, a i iz navoda same apelantice, apelantica nije nikada uselila u sporni stan, odnonosno nije ni faktički bila u posjedu spornog stana, zbog čega se on i ne može smatrati njenim «domom».

6. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama prekršeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su pobijane presude «nejasne i da ne sadrže razloge za konkretno postupanje». Apelantica smatra da je stavljena u neravnopravana položaj u odnosu na druga lica koja su vratila svoje stanove izgubljene u toku rata, samo zato što nije uspjela, zbog rata, zaključiti ugovor o korištenju spornog stana. Također, apelantica smatra da organi uprave i sudovi nisu pravilno tumačili odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o stambenim odnosima u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i sa Evropskom konvencijom, te smatra da se ugovor o korišenju stana ne može smatrati «kao važniji pravni akt od rješenja o dodjeli stana».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. [...]4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

a) Dopustivost u odnosu na pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu

9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na poštivanje doma, Ustavni sud ukazuje da je i ranije u brojnim odlukama ukazao da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma koji apelant već ima, a ne pravo na sticanje doma. Apelantica je i sama navela da nikada u sporni stan nije uselila, a ovu su činjenicu nesporno utvrdili i upravni organi i redovni sudovi. Stoga je očigledno da se odredbe člana 8. Evropske konvencije ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, jer apelantica nikad nije živjela u spornom stanu, niti je on ikada bio apleantičin «dom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (vidi, također, Ustavni sud, odluka broj AP-690/04 od 13. oktobra 2005. godine).

10. Isti argumenti mogu se dati i u vezi sa apelantičinim navodima u odnosu na povredu prava na imovinu. Naime član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, dok ne daje pravo na sticanje imovine (vidi npr., Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Navedeno stanovište je, u svojoj jurisprudenciji, podržao i Ustavni sud, naglašavajući da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širu zaštitu od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. njime se samo štiti postojeća imovina, dok se ne daje pravo na sitcanje imovine u budućnosti. Navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet konkretnog upravnog postupka i upravnog spora nije bila apelantičina imovina, zato što apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, pa se taj stan i ne može smatrati njenom «imovinom» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega ne može uživati zaštitu koju navedeni članovi pružaju.

11. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

12. U vezi sa navodima apelantice koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava..

13. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su upravni organi i sudovi u upravnom sporu pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud zapaža da se konkretni postupak ticao pitanja da li apelantici pripada pravo na povrat spornog stana, te da su upravni organi proveli postupak i iz izvedenih dokaza nesumnjivo zaključili da apelantica ne ispunjava zakonom propisane uslove da bi joj sporni stan bio vraćen u posjed, zato što nikada nije stekla status nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, s obzirom da nije, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Ustavni sud smatra da su i upravni organi i sudovi dali zadovoljavajuća obrazloženja za svoje odluke, te da su neosnovani navodi apelantice o tome da odluke ne sadrže jasne razloge. Osim toga, apelantica ne navodi nikakve proceduralne propuste koji bi ukazivali da joj je u postupku pred urpavnim organima ili sudovima prekršeno pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 i stav 4. tačka

9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1785/05 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio