Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1806/05 (N. J.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1806/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1806/05, rješavajući apelaciju Nure Japalak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nure Japalak podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-301/04 od 26. maja 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1564/03 od 20. februara 2004. godine, i rješenja Općinskog suda II u Sarajevu, broj Rs-196/01 od 2. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nura Japalak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Semir Puzić i Hamdo Kulenović, advokati iz Sarajeva, podnijela je, 26. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-301/04 od 26. maja 2005. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1564/03 od 20. februara 2004. godine, i rješenja Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-196/01 od 2. jula 2003. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj Rs-196/01 od 2. jula 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1564/03 od 20. februara 2004. godine, Ahmed Japalak (u daljnjem tekstu: predlagatelj) određen je za nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u Ulici Porodice Ribar broj 5 (u daljnjem tekstu: sporni stan), nakon razvoda braka sa apelanticom.

3. U prvostepenom postupku je utvrđeno da je brak između apelantice i predlagatelja razveden pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj P-463/98-2 od 22. aprila 1999. godine. Apelant je ostao da živi u spornom stanu, dok je apelantica bračnu zajednicu napustila prije razvoda braka, u oktobru 1998. godine, od kada živi u stanu u Ulici Okrugla broj 4 u Sarajevu, kojem je ona i vlasnica. Općinski sud je utvrdio da je brak razveden zbog teško i trajno poremećenih bračnih odnosa, kao i da je apelant nakon razvoda braka sklopio novi brak u kojem je dobio i dijete. Dalje, prvostepeni sud je vještačenjem utvrdio da stan u kojem apelantica živi nije, sa aspekta statičke stabilnosti, sasvim uslovan, ali da ga je apelantica, kako je i sama izjavila, sanirala uz pomoć svoje porodice, te da taj stan ispunjava minimalne uslove za stanovanje, kao i da u istoj kući imaju još dva stana u kojima stanuju dvije porodice. Dalje, prvostepeni sud je zaključio da apelant nema u svom vlasništvu nikakav građevinski objekt, a da je kuća u Tarčinu vlasništvo majke predlagatelja. Također, prvostepeni sud je uzeo u obzir i zdravstveno stanje kako apelantice tako i predlagatelja, pa je zaključio da je zdravstveno stanje apelantice teže od zdravstvenog stanja predlagatelja, kao i da je penzija predlagatelja veća od penzije apelantice. Cijeneći sve okolnosti koje su propisane članom 20. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH», br. 14/84, 13/89, 36/89, 2/93, i «Službene novine Federacije BiH», br. 11/98 i 19/99), a naročito činjenicu da apelantica ima u vlasništvu drugi stan u kojem živi oko pet godina nakon što je napustila sporni stan, kao i mogućnost da nastavi živjeti u tom stanu, a da predlagatelj nema na raspolaganju nikakav drugi stan u kojem bi živio sa porodicom, prvostepeni sud je zaključio da je sporni stan potrebniji predlagatelju.

4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijlano pravo. Naročito, Kantonalni sud je odbio žalbene navode apelantice da je kuća u Tarčinu dovoljno velika da u njoj može, pored majke predlagatelja, stanovati i predlagatelj, budući da je ta kuća vlasništvo majke predlagatelja, te da veličina te kuće ne može umanjiti izglede predlagatelja da bude određen za nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud ispravno cijenio i razloge zbog kojih je brak razveden, te da se činjenica da je apelant tražio razvod braka, godinu dana nakon prekida faktičke zajednice, ne može cijeniti na štetu apelanta. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantica ima riješeno stambeno pitanje, jer ima u vlasništvu drugi stan, uslovan za stanovanje, te da je ukupna stambena situacija predlagatelja nepovoljnija, zbog čega ga je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostepeni sud odredio za nosioca stanarskog prava.

5. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-301/04 od 26. maja 2005. godine, odbio reviziju apelantice kao neosnovanu. Vrhovni sud nije posebno obrazložio svoju odluku, već se pozvao na iste razloge koji su navedeni u drugostepenom rješenju, ocijenivši ih potpunim i pravilnim.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelantica vidi u tome što je, prema njenom mišljenju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica smatra da je prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koji je stupio na snagu prije razvoda braka sa predlagateljem, i ona stekla pravo da otkupi sporni stan, te da joj je to pravo oduzeto osporenim odlukama i dato isključivo predlagatelju. Apelantica navodi da je to istakla i u reviziji, ali da se Vrhovni sud na njene navode nije uopće osvrnuo.

7. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te da nije povrijeđeno ni jedno ustavno pravo apelantice. Naime, Vrhovni sud navodi da, ukoliko se bračni drugovi nakon razvoda braka ne sporazumiju o tome ko će ostati nosilac stanarskog prava, svako od njih može zahtijevati da o tome odluči sud, kako to propisuje član 20. Zakona o stambenim odnosnima. Ova odredba je na snazi, a Ustavni sud je svojom odlukom broj U-55/02 utvrdio da ovakva odredba nije suprotna članu II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Vrhovni sud navodi da apelantica i dalje može potraživati odgovarajuću naknadu kada bračni drug, koji je ostao nosilac stanarskog prava, otkupi stan, jer se radi o bračnoj tečevini.

8. Kantonalni sud je također osporio navode iz apelacije i naveo da su navodi u apelaciji isti kako i navodi koje je apelantica iznijela u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Kantonalni sud razmotrio i o njima dao odgovarajuće obrazloženje.Općinski sud i predlagatelj su, također, u cijelosti osporili navode iz apelacije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica postavlja kao sporno pitanje da li su sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju.

14. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima odlučeno o pitanju određivanja nosioca stanarskog prava na spornom stanu nakon razvoda braka između apelantice i predlagatelja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 20. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, propisano: «Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno sa njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i drugim socijalnim okolnostima». Osim toga, Ustavni sud je, odlukom broj U-55/02 od 26. septembra 2003. godine, utvrdio da je ovakva odredba u saglasnosti sa članom II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. sa pravom na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli sve predložene dokaze, utvrdili činjenično stanje i odluke donijeli uzimajući u obzir stambene potrebe i apelantice i predlagatelja, djece i lica koja s njima žive, kao i ostale okolnosti koje su propisane navedenim članom.

15. Također, Ustavni sud ukazuje da su svi navodi koje apelantica ističe u svojoj apelaciji već bili predmetom njene žalbe i revizije o čemu su sudovi odlučili. Sudovi su obrazložili sve relevantne odredbe koje su primijenili u konkretnom slučaju i dali su jasne razloge za svoje odluke. Također, Ustavni sud smatra da pravilno Vrhovni sud ukazuje da apelantica ima mogućnost da od predlagatelja potražuje naknadu za svoj udio u spornom stanu iz osnova bračne tečevine.Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1806/05 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio