Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1811/05 (E. M.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1811/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1811/05, rješavajući apelaciju Emine Makić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Makić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-220/05 od 23. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-111/04-
Z od 28. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Makić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zepča, koju zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Doboja, podnijela je, 26. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-220/05 od 23. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-111/04-Z od 28. januara 2005. godine.
2. Apelantica je bila zaposlena u IP «Krivaja» d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) od 1984. godine, i radila je na poslovima površinske obrade sve do mjeseca aprila 1992. godine, kada je zbog izbijanja ratnih sukoba na području Općine Žepče prestala sa radom, a od strane tužene je rješenjem, broj 448/96 od 15. jula 1996. godine, upućena na tzv. «čekanje», u kom statusu se nalazila do 10. decembra 2003. godine, kada je tužena donijela odluku, broj GD.808/03 od 10. decembra 2003. godine, o prestanku radnog odnosa apelantice.
3. Apelantica je, 9. marta 2004. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi poništenja odluke tužene o prestanku radnog odnosa, broj GD.808/03 od 10. decembra 2003. godine, uspostavljanja prava iz radnog odnosa, i isplate naknade plaće u iznosu od 8.900,00 KM, te uplate doprinosa iz radnog odnosa.
4. Presudom Općinskog suda, broj P-111/04-Z od 28. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-220/05 od 23. juna 2005. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa i isplate naknade plaće u iznosu od 8.900,00 KM, a u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa iz radnog odnosa tužbeni zahtjev apelantice je odbačen.
5. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je temeljem provedenih dokaza zaključio da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantice, broj GD.808/03 od 10. decembra 2003. godine, donesena u skladu sa odredbama člana 143. stav 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR, «Službene novine, broj 43/99, 29/00 i 32/00), iz kojih razloga je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelantica i u vrijeme stupanja na snagu ZOR (6. novembra 1999. godine) bila na čekanju posla, te da se u tom statusu nalazila i narednih šest mjeseci, odnosno sve do donošenja sporne odluke o prestanku radnog odnosa, pa je apelantici po sili zakona prestao radni odnos sa danom 5. maj 2000. godine, te je stekla pravo na otpremninu. Općinski sud je naglasio da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa, broj GD.808/03 od 10. decembra 2003. godine, samo deklaratoran akt kojim je tužena konstatovala da je apelantici prestao radni odnos.
6. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe iz člana 143. st. 1. i 4. ZOR i apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantičin status «zaposlenice na čekanju» trajao od aprila 1992. godine sve do 5. novembra 1999. godine, kada je stupio na snagu ZOR. Kako tužena apelanticu nije pozivala na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR, to joj je po sili zakona prestao radni odnos sa danom 5. maj 2000. godine, kako je to i zaključio Općinski sud. Kantonalni sud je istakao da činjenica da je 10. decembra 2003. godine, tužena donijela odluku, broj GD.808/03, kojom je utvrdila da je apelantici prestao radni odnos sa 31. decembrom 2003. godine, umjesto da je to bilo osnovom odredbi iz člana 143. st. 1. i 4. ZOR sa 5. majem 2000. godine, nije mogla biti od uticaja na apelantičin status. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio pravnu prirodu odluke, broj GD.808/03 od 10. decembra 2003. godine, navodeći jasne, potpune i valjane razloge za stav da je to dekleratoran akt kojim je konstatovano nastupanje činjenice o već ranijem prestanku radnog odnosa apelantice po sili zakona. Kantonalni sud je ocijenio da žalbeni navodi apelantice da DPP «Krivaja - Žepče» d.o.o. Žepče nije primila apelanticu na rad nije od odlučnog značaja za ishod ovog sudskog postupka, u kojem apelantica osporava odluku tužene radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa i isplati naknade plaće.
7. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na rad i zabranu diskriminacije, ali nije navela u vezi sa uživanjem kojeg prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Na osnovu navoda iz apelacije se može zaključiti da se apelantica poziva na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad koje je garantovano članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravim, koji predstavlja dodatni Sporazum o ljudskim pravima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Prema navodima apelantice, povreda prava na zabranu diskriminacije se ogleda u nejednakom tretiranju zaposlenika od strane tužene u pogledu prava na rad.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelantica se u suštini žali da joj je povrijeđeno pravo na rad. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
11. U konkretnom slučaju apelantica navodi da je diskriminisana u uživanju prava na rad. Ističe da je diskriminisana u odnosu na sve druge uposlenike kojima je omogućeno da rade. Navodi da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana, jer je uposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, među kojima je i ona, tužena uskratila pravo na rad, dok je uposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava.
12. Ustavni sud konstatuje da apelantica osim paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavila niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelantica u predmetnim postupcima bila diskriminisan u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i ona. Naime, apelantica uz predmetnu apelaciju nije dostavila niti jednu odluku redovnih sudova kojima je drugom radniku i/ili radnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen tužbeni zahtjev kakav je podnio i apelant u konkretnom slučaju. Stoga, zaključak da je apelant diskriminisan u vezi sa pravom na rad Ustavni sud nije mogao izvesti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupcima.
13. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nedisrkiminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad apelantice, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović